Od Elfa do Vatrenih: kako migracije mijenjaju reprezentacije
Ispadanje Njemačke u šesnaestini finala od autsajdera Paragvaja prvo je veliko iznenađenje Svjetskog nogometnog prvenstva.
No, na društvenim mrežama i u memeovima više se komentiraju sastav i izgled njemačke reprezentacije nego njezina igra.
Naime, mnogima upada u oči da velik dio njemačkih reprezentativaca izgledom ili prezimenom ne odgovara stereotipu o tome kako bi "trebao izgledati" Nijemac. Osobno volim humor na granici političke korektnosti pa se i sam znam našaliti na tu temu. To, međutim, ne znači da sam desni ekstremist. Naprotiv, smatram da su različitosti jedno od najvećih bogatstava Europske unije, kojoj od 2013. godine i Hrvatska ponosno pripada.
No, ovdje valja naglasiti da od 26 igrača koje je Njemačka prijavila za Svjetsko prvenstvo, njih čak 25 rođeno je u Njemačkoj. Jedini reprezentativac rođen izvan zemlje je Waldemar Anton, koji je rođen u Uzbekistanu, ali se u Njemačku doselio još kao malo dijete.
Drugim riječima, za razliku od nekih drugih reprezentacija (primjerice Rusije kojoj je na 'njezinom' prvenstvu 2018. godine najbolji pojedinac bio rođeni Brazilac Fernandes) koje u svojim redovima imaju naturalizirane igrače bez stvarne životne povezanosti sa zemljom za koju nastupaju, njemačku reprezentaciju čine nogometaši koji su odrasli i nogometno stasali upravo u Njemačkoj.
Mi stariji pamtimo vremena kada su tamnoputi nogometaši u europskim reprezentacijama bili uobičajeni isključivo u bivšim kolonijalnim silama – Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji i Portugalu. Zanimljivo je da je i Španjolska, unatoč svojoj kolonijalnoj prošlosti, dugo bila iznimka, kao što do početka ovog stoljeća tamnoputih reprezentativaca gotovo nije bilo ni u Njemačkoj ni u Italiji.
Nakon 1990. Europa se nije samo politički ujedinila nego se otvorila prema svijetu. Veliki migracijski valovi doveli su do trajnog naseljavanja ljudi iz Azije, Afrike i drugih dijelova svijeta. Njihova djeca, rođena i odrasla u Njemačkoj, prirodno su prihvatila Njemačku kao svoju domovinu i njezinu reprezentaciju kao svoj sportski simbol.
Naravno, bilo je i drukčijih primjera. Mnogi potomci turskih doseljenika, baš kao i brojni Hrvati rođeni u Njemačkoj (Niko i Robert Kovač) ili Švicarskoj (Ivan Rakitić), odlučili su igrati za zemlju svojih roditelja. Tako su Yıldıray Baştürk, Nuri Şahin, Hamit Altıntop i Halil Altıntop, premda rođeni u Njemačkoj, odabrali Tursku. Iz novije generacije najpoznatiji je primjer Hakan Çalhanoğlu, kapetan turske reprezentacije i jedan od najboljih veznjaka svoje generacije.
S druge strane, Mesut Özil, İlkay Gündoğan, Emre Can i Serdar Taşçı odlučili su nastupati za Njemačku.
Prvi nogometaš čiji roditelji nisu bili rođeni u Njemačkoj, a koji je zaigrao za njemačku reprezentaciju, bio je Mehmet Scholl, sin majke Nijemice i oca Turčina. Od tada do danas sastav reprezentacije postupno je odražavao promjene kroz koje je prolazilo njemačko društvo.
Ako bismo usporedili Njemačku s Hrvatskom, onda se baš nemamo čime pohvaliti. U hrvatskoj reprezentaciji godinama je značajan broj igrača rođen izvan Hrvatske, a u njezinoj povijesti igrala su i dvojica naturaliziranih Brazilaca – Eduardo i Sammir – kao i nekoliko igrača rođenih na Kosovu koji su hrvatski dres nosili zahvaljujući obiteljskim i životnim vezama s Hrvatskom.
Kako se Hrvatska bude gospodarski razvijala, a strani radnici našu zemlju sve češće budu birali za trajni dom, sasvim je moguće da će njihova djeca jednog dana igrati za Vatrene. To neće biti nikakva iznimka, nego prirodna posljedica društvenih promjena kroz koje prolaze gotovo sve razvijene europske zemlje.
Možda će se to dogoditi i prije nego što očekujemo. Nogomet je oduvijek bio sport koji je siromašnim i marginaliziranim skupinama predstavljao najbrži put prema društvenoj afirmaciji. Zato nije neobično da reprezentacije bogatih država često predvode igrači čiji su roditelji ili djedovi doselili iz siromašnijih dijelova svijeta.
Ovdje u Istri, sve smo to već jednom prošli. Doseljavanje stanovništva iz drugih krajeva bivše Jugoslavije danas nam se čini sasvim prirodnim, ali prije pedesetak ili šezdesetak godina izazivalo je iste rasprave kakvima danas svjedočimo kada je riječ o stranim radnicima.
Kao što je prije pola stoljeća bilo gotovo nezamislivo da za njemačku reprezentaciju igra netko tko ne odgovara tadašnjem stereotipu o Nijemcu, tako je i u istarskom sportu nekoć bilo rijetko vidjeti prezime koje nije iz Istre.
Iz znatiželje sam usporedio sastave NK Rudar na omladinskom turniru Kvarnerska rivijera danas i prije 60 godina, kada su u Labin počeli pristizati prvi rudari iz Bosne i Hercegovine sa svojim obiteljima.
Najveći uspjeh Rudar je na tom turniru ostvario 1963. godine, kada je igrao finale. Za tu su momčad nastupali: Albino Brnjac, Ecio Načinović, Mario Černjul, Franko Beltrame, Mario Brnjac, Đordano Ongaro, Miho Kutić, Franko Kokot, Lučano Celić, Rifet Malkoć, Elio Mohorović i Ecio Blašković.
Među njima je bilo tek jedno prezime koje nije podrijetlom s Labinštine.
Na ovogodišnjoj Kvarnerskoj rivijeri za Rudar su igrali Radić, Mihelić, Miletić, Mrkaljević, Faraguna, Stepčić, Blažina, Mujanović, Grižančić, Zidarić, Lizzul, Bečirović, Fable, Sušilo, Škopac, Tireli i Kereta.
Ovo nabrajanje prezimena nije nikakvo prebrojavanje krvnih zrnaca, nego upravo suprotno: mali podsjetnik na to koliko se pojam 'naših' kroz vrijeme mijenjao. Prezimena koja su nekada zvučala kao doseljenička danas su jednako labinska kao i ona najstarija.
Nogometne reprezentacije oduvijek su bile ogledalo društva. One ne pokazuju samo kvalitetu neke nogometne škole, nego i demografske, gospodarske i migracijske procese kroz koje jedna država prolazi. Zato rasprava o tome kako njemačka reprezentacija izgleda često više govori o našim predrasudama nego o samoj Njemačkoj. Ono što se danas događa Njemačkoj, dogodilo se već mnogim europskim zemljama, a sutra će se, sasvim prirodno, događati i Hrvatskoj. Povijest pokazuje da se društva mijenjaju mnogo brže nego što se mijenjaju naši stereotipi. (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL SP 2026.)