Od otvorenih školskih dvorišta do zaključanih vrata: jesmo li pretjerali?
Možda zvuči sebično, ali nakon tragedije u OŠ Prečko više ne mogu, kao prije, slobodno šetati sa svojim psićem oko OŠ Matije Vlačića u Labinu. No čak i da nije riječ samo o meni, zatvorena vrata i strogi natpis 'Zabranjen pristup neovlaštenim osobama' nimalo ne priliče ulazu u školu u jednom mirnom gradu, u mirnoj i sigurnoj zemlji kakva je Hrvatska.
Takav prizor prije bih očekivao ispred nekog industrijskog ili vojnog postrojenja nego ispred mjesta na kojem djeca uče, odrastaju i provode velik dio svojega djetinjstva.
Škole su desetljećima bile otvorene. Najprije kao djeca, a kasnije kao odrasli ljudi, uvijek smo se slobodno kretali školskim dvorištima. Smatram da je duboko pogrešno što se zbog jedne tragedije, koja se dogodila jednom u pedeset godina i upitno je hoće li se ikada više dogoditi, posegnulo za tako drastičnim mjerama koje su preko noći promijenile karakter naših škola.
Naravno, mislim na tragičan događaj od 20. prosinca 2024. godine, kada je psihički rastrojeni 19-godišnjak ušao u OŠ Prečko u Zagrebu i nožem napao učenike. U napadu je jedno dijete izgubilo život, a još petero učenika i učiteljica zadobili su ozljede.
Međutim, ako na trenutak ostavimo po strani taj strašan događaj, za koji iskreno vjerujem da se teško može ponoviti, posljednje statistike pokazuju da je najčešći oblik nasilja u školama i dalje onaj među samim učenicima. Takvih je slučajeva, nažalost, uvijek bilo. Razlika je u tome što je današnje društvo osjetljivije na takve pojave, a mediji o njima mnogo više izvještavaju.
Osim tučnjava u školama je nekada je bilo i ozbiljnijih slučajeva. Malo tko danas zna za tragediju u Gimnaziji Vladimira Nazora u Zadru 1972. godine, kada je 19-godišnji učenik hicima iz vatrenog oružja usmrtio dvojicu profesora.
Pa ipak, tada nitko nije predlagao da se zbog toga u sve škole uvedu zaštitari, postave visoke ograde ili zaključaju školska dvorišta. Prevladalo je mišljenje da je riječ o izoliranom slučaju s vrlo malom vjerojatnošću da se ponovi.
A što zapravo znače te ružne ograde i koga one uopće mogu spriječiti? Nedavno je upravo u OŠ Matije Vlačića netko, unatoč ogradi, vandalizirao zidove ispisujući po njima najvulgarnije parole pune mržnje. Očito je da sama ograda nije spriječila počinitelja.
Usudio bih se reći da je čak veća vjerojatnost da su to učinili učenici nego netko izvana. Zato se nameće logično pitanje: trebaju li se škole prvenstveno štititi od rijetkih luđaka koji dolaze izvana ili od problema koji nastaju unutar samih školskih zajednica?
Možda bi, umjesto ulaganja u sve više ograda, zaključanih vrata i zabrana, više smisla imalo ulagati u psihologe, pedagoge, prevenciju nasilja i rano prepoznavanje problema kod djece i mladih. Takve mjere možda nisu toliko vidljive kao metalna vrata i lokoti, ali dugoročno mogu učiniti mnogo više za sigurnost naših škola.