Na današnji dan nije se dogodilo ništa značajno, a ja sam veći antifašist od većine samoproglašenih antifašista

Hrvatska ima dva potpuno promašena državna praznika, kada se obilježava nešto što zapravo nema izravne veze s datumima na koje se obilježava.

Prvi je Dan državnosti, koji se slavi 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine. Toga dana nije se dogodilo ništa što bi se moglo smatrati stvarnim činom hrvatske državnosti. Riječ je isključivo o datumu na koji je HDZ i službeno preuzeo vlast u tadašnjoj SR Hrvatskoj nakon pobjede na prvim demokratskim izborima mjesec dana ranije.

Drugi promašeni praznik je Dan antifašističke borbe, koji se obilježava danas. Riječ je o spomenu na 22. lipnja 1941. godine, kada je skupina zagrebačkih komunista, nakon vijesti da je Njemačka napala Sovjetski Savez, pobjegla u šumu Brezovicu kraj Siska i osnovala prvi Sisački partizanski odred.

Problem s tim datumom jest činjenica da je toga dana Njemačka napala svog dotadašnjeg saveznika iz pakta potpisanog 23. kolovoza 1939. godine. Često se prešućuje da su Njemačka i Sovjetski Savez zajednički podijelili Poljsku nakon njemačkog napada 1. rujna 1939. godine. Ne želim biti zločest, ali teško se oteti dojmu da sisačkoj skupini fašisti i nacisti nisu bili nikakav problem sve dok nisu napali Sovjetski Savez. Tek tada započinje njihov organizirani otpor.

O tome sam već jednom pisao pa ću ponoviti: jedini istinski i dosljedni antifašisti u Hrvatskoj između dva svjetska rata bili su Istrijani. U tom razdoblju imamo najmanje četiri datuma koja bi bila primjerenija za obilježavanje Dana antifašističke borbe.

Prvi je 16. siječnja, u spomen na događaj iz 1920. godine u Vodnjanu, kada su u napadu fašističkih batinaša na okupljalište radnika ubijena trojica mladih Vodnjanaca. To su bile prve žrtve fašizma u granicama današnje Hrvatske.

Drugi je datum vezan uz Proštinsku bunu, pobunu seljaka Proštine protiv fašističkog terora, koja je započela 2. veljače 1921., a ugušena je 5. travnja iste godine. Bila je to jedna od prvih organiziranih pobuna protiv fašističkog nasilja u Europi.

Treći događaj je općepoznata Labinska republika, koju su Labinjani samoprozvali „prvim organiziranim antifašističkim ustankom u Europi“. Taj je naziv tijekom desetljeća prihvaćen i izvan Istre. Već i sama simbolika tog događaja dovoljan je razlog da 2. ožujka postane Dan antifašističke borbe u cijeloj Hrvatskoj.

Ako pak netko smatra da nije primjereno obilježavati antifašističku borbu događajima koji su se dogodili prije nego što su fašisti formalno preuzeli vlast u Italiji, ostaje nam 17. listopada 1929. godine, kada je fašistički režim u Puli strijeljao Vladimira Gortana. Budući da se Gortan, za razliku od sudionika prva dva događaja, borio i za 'hrvatsku stvar', taj bi datum vjerojatno bio prihvatljiv i širem dijelu Hrvatske.

Umjesto što uporno brane 22. lipnja, istarskim bi političarima bilo korisnije zalagati se da se Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj obilježava na jedan od ova četiri datuma. Time bi se odala počast ljudima koji su se fašizmu suprotstavili onda kada je to bilo najteže, a ne tek kada su se promijenile međunarodne političke okolnosti.

Samoproglašeni i salonski antifašisti

Druga tema o kojoj želim pisati na današnji dan odnosi se na samoproglašene antifašiste, odnosno na način na koji pojedine antifašističke udruge i aktivisti tretiraju sve one koji ne razmišljaju kao oni. Pritom se ponekad služe metodama koje su vrlo daleko od tolerancije koju navodno zagovaraju.

Nedavno je predsjednik Kluba seniora IDS-a Edi Gobo u razgovoru za Istarski.hr iznio vrlo jednostavnu definiciju antifašizma: „Svi koji nisu fašisti su antifašisti.“

To je zapravo sasvim razumna definicija. No što danas znači biti član antifašističke udruge i javno se deklarirati kao antifašist? Znači li to da su svi ostali automatski fašisti?

Ja ću otići korak dalje i ustvrditi da sam veći antifašist od većine tih samoproglašenih antifašista i članova raznih antifašističkih udruga.

Moj prag tolerancije prema drugima, drugačijima i različitima toliko je visok da me u tome teško može pratiti ijedan salonski antifašist.

Ne smetaju mi pripadnici nijedne nacije ni rase. Ne smetaju mi LGBT osobe; naprotiv, neki od mojih najboljih prijatelja otvoreno su homoseksualni. Ne smetaju mi ni strani radnici.

S druge strane, uvjeren sam da bi se među članovima pojedinih istarskih antifašističkih udruga, naročito slijednicama nekadašnjih organizacija SUBNOR-a, našao nemali broj onih kojima su „pederi nešto neprirodno“, kojima nije ugodno kada na ulici sretnu skupinu tamnoputih radnika iz Indije, kada im kavu posluži Filipinka koja slabo govori hrvatski ili kada im kruh u pekarnici proda žena s maramom na glavi. Ja s tim nemam nikakav problem.

Ali moja tolerancija prema drugima i drugačijima tu ne završava.

Osobno nisam vjernik, ali za razliku od nekih koji se vole predstavljati kao jedini branitelji demokracije i ljudskih prava, ne osuđujem nikoga tko ide u crkvu. Poštujem vjerske običaje, procesije i svetkovine, čak i kada ih osobno ne dijelim.

Nisam za zabranu pobačaja, ali nikada ne bih zabranjivao ni 'Hod za život' jer smatram da svatko ima pravo mirno prosvjedovati i javno zastupati svoje stavove. Ne smetaju mi ni tzv. klečavci. Duboko se ne slažem s njihovim idejama, ali smatram da imaju demokratsko pravo boriti se za njih sve dok to čine mirnim i zakonitim putem.

Njihovi su stavovi konzervativni, što je potpuno legitimno, jednako kao što je legitimno zalagati se za istospolne brakove, uvođenje neutralnog roda koji nije ni muški ni ženski i slične progresivne ideje. No konzervativizam nema veze s fašizmom, što neki pogrešno poistovjećuju. Štoviše, mnogo su bliže autoritarnom načinu razmišljanja oni koji drugima žele uskratiti pravo na javno iznošenje stavova samo zato što se s njima ne slažu.

Antifašizam nije članstvo u udruzi, nije nošenje crvene zvijezde niti povremeno pozivanje na povijesne zasluge. Antifašizam je prije svega spremnost da se poštuje pravo drugoga na različitost, čak i onda kada se s njim duboko ne slažemo.

Ako prihvaćamo samo one koji misle kao mi, a sve ostale proglašavamo nazadnima, opasnima ili nedostojnima javnog prostora, tada ne branimo demokraciju nego je sužavamo. Upravo zato smatram da se antifašizam ne dokazuje riječima, nego tolerancijom. A tolerancija se najbolje vidi u odnosu prema onima čije stavove ne dijelimo.