Moje tri utakmice protiv Engleske: od tuge na Maksimiru do euforije u Moskvi

Iako Svjetsko nogometno prvenstvo traje još od prošlog četvrtka, za navijače Hrvatske ono zapravo počinje večeras - prvom utakmicom naše skupine protiv Engleske.

Hrvatska i Engleska dosad su odigrale jedanaest međusobnih susreta, od čega devet službenih. Englezi imaju šest pobjeda, Hrvatska tri, dok su dvije utakmice završile bez pobjednika.

Od tih devet službenih utakmica imao sam privilegij tri gledati uživo. Zanimljivo, jedino sam Hrvatsku protiv Španjolske gledao više puta uživo - čak pet puta.

Prvu utakmicu protiv Engleza ne pamtim po dobrome. Bila je to kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoj Africi, odigrana u rujnu 2008. na Maksimiru. To je bio kvalifikacijski ciklus nakon kojeg je Hrvatska prvi i zasad jedini put ostala bez plasmana na svjetsku smotru.

Susret se igrao samo tri mjeseca nakon Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj, na koje se Engleska nije ni plasirala jer smo ih u odlučujućoj utakmici upravo mi pobijedili 3:2 na Wembleyju. Nakon tog neuspjeha englesku reprezentaciju preuzeo je slavni Fabio Capello, a sudbina je htjela da se ponovno nađemo u istoj kvalifikacijskoj skupini - njima idealna prilika za osvetu.

Bio je to lijep, sunčan rujanski dan. Na utakmicu sam poveo svoju tada 17-ogodišnju nećakinju, kojoj je posebno zanimljivo bilo fotografirati se sa simpatičnim engleskim navijačima koji su preplavili Jelačićev trg i Tkalčićevu ulicu. No sama utakmica pretvorila se u pravu katastrofu. Robert Kovač dobio je crveni karton već u ranoj fazi susreta, sve što je moglo krenuti po zlu - krenulo je, a na kraju smo poraženi s uvjerljivih 4:1.

Nakon toga pogledao sam još mnogo utakmica hrvatske reprezentacije. Bilo je puno lijepih, ali još više bolnih trenutaka. Upravo zato moja druga utakmica protiv Engleske koju sam gledao uživo i danas ima posebno mjesto u mom navijačkom sjećanju. Bila je to svojevrsna satisfakcija za sve one Turke i Portugalce koji su nam tijekom godina donosili toliko tuge.

Već pogađate - riječ je o polufinalu Svjetskog prvenstva 2018. na stadionu Lužniki u Moskvi i povijesnoj pobjedi 2:1 za plasman u finale.

Na tom prvenstvu uživo sam gledao i pobjedu 3:0 protiv Argentine u Nižnjem Novgorodu. Zato volim reći da sam imao sreću svjedočiti trima od četiri najveće hrvatske pobjede na svjetskim prvenstvima. Prva je bila ona protiv Njemačke 3:0 u Lyonu 1998. godine, ujedno i prva utakmica Vatrenih koju sam gledao uživo.

Četvrta velika pobjeda Vatrenih bila je u četvrtfinalu protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Nju, nažalost, nisam gledao uživo, iako sam imao ulaznice za finale u koje se Hrvatska ipak nije uspjela plasirati.

Treća utakmica protiv Engleske koju sam gledao uživo bila je ona u Ligi nacija u listopadu 2018. godine na Wembleyju, kada smo izgubili 2:1. Ako ništa drugo, bio je to moj prvi i zasad jedini posjet kultnom londonskom stadionu.

Večerašnju utakmicu neću gledati iz Dallasa, iako me ovih dana gotovo svatko tko me nazove najprije pita: „Nisi u Americi?“

Više je razloga zbog kojih nisam otišao na ovo Svjetsko prvenstvo, ali mogu reći da je riječ o svojevrsnoj kombinaciji financijskih i političkih razloga.

Prognoza? Što se mene tiče, večeras možemo i izgubiti. Englezi su ionako favoriti naše skupine. Naravno da bi ih bilo lijepo ponovno pobijediti, ali ja bih radije da osvojimo bodove u preostale dvije utakmice. A ako već moramo pobijediti Englesku, neka to bude u kasnijoj fazi natjecanja.

Hrvatska nema baš dobra iskustva sa svjetskim prvenstvima koja smo otvarali protiv takozvanih zvučnih reprezentacija. Dovoljno je sjetiti se Brazila na otvaranju prvenstava 2006. u Njemačkoj i 2014. u Brazilu. Tada su naši igrači ulazili u utakmice kao da im je najvažnija u karijeri, emocionalno i fizički se iscrpili, a potom podbacili u preostalim susretima skupine.

I još nekoliko riječi o samom prvenstvu.

Ne slažem se s tvrdnjama da je proširenje na 48 reprezentacija smanjilo kvalitetu natjecanja. Isto se govorilo i kada je Europsko prvenstvo prošireno sa 16 na 24 reprezentacije, pa se to nije pokazalo točnim. Uostalom, ako je danas tako lako izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu, kako to da na njemu nema Italije, Srbije i nekih drugih nogometno jakih zemalja?

Ono što mi smeta i kod formata s 24 i kod onoga s 48 reprezentacija jest mogućnost da reprezentacija koja osvoji tek treće mjesto u skupini prođe dalje, a na kraju čak i osvoji naslov, kao što se Portugalu dogodilo na Europskom prvenstvu u Francuskoj 2016. godine.

Meni se više sviđa format kakav je jedini put korišten na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine. To je bilo prvo svjetsko nogometno prvenstvo s 24 reprezentacije. Nakon natjecanja u šest skupina s po četiri reprezentacije, dvije najbolje iz svake skupine prošle su dalje i potom bile raspoređene u četiri nove skupine s po tri reprezentacije. Nakon što je svaka reprezentacija odigrala još dvije utakmice, pobjednici skupina ušli su izravno u polufinale – kuriozitet je da su među četiri najbolje tada ušle i dvije reprezentacije iz iste skupine (Italija i Poljska) i da je Italija prošla skupnu bez ijedne pobjede, s tri boda iz tri remija.

Ponavljam, u drugi krug trebale bi prolaziti isključivo dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine. Trećeplasirani ne bi smjeli dobiti drugu priliku. Natjecanje mora nagrađivati uspješnost, a ne omogućavati popravni ispit onima koji u skupini nisu bili među najboljima.