Sjećate li se velikog jugoslavenskog hita 'Tako ti je mala moja kad ljubi Srbin'?
Sjećate li se velikog jugoslavenskog glazbenog hita „Tako ti je mala moja kad ljubi Srbin“? Naravno da se ne sjećate jer nikada nije ni snimljen, a i da jest, ta snimka nikada ne bi ugledala svjetlo dana, a njezin autor, čak i da je izbjegao zatvor, više nikada ne bi mogao javno nastupati. Bio bi, kako se danas moderno kaže, kanseliran.
No zato je Goran Bregović 1976. godine bez problema napisao pjesmu „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“, naslovnu pjesmu drugog albuma Bijelog dugmeta, nakon koje je ta grupa postala jugoslavenski glazbeni fenomen.
To je bio jedan od problema SFR Jugoslavije: mogao si reći i pjevati da si Bosanac, Slovenac, Crnogorac ili Makedonac, ali iz nekog, samo Titu i Partiji znanog razloga, nisi smio glasno govoriti ni da si Hrvat ni da si Srbin.
Za razliku od, primjerice, Velike Britanije, gdje su Englezi, Škoti i Velšani uvijek mogli slobodno i glasno pjevati i isticati svoje nacionalnosti.
Jedino mjesto na kojem su se Hrvati i Srbi mogli jasno i nedvosmisleno izjašnjavati o svojoj nacionalnoj pripadnosti bio je popis stanovništva, koji se održavao svakih deset godina.
Zato je Željko Bebek mogao na sav glas pjevati da je Bosanac, ali hrvatski i srpski pjevači to se nisu usudili sve do pred raspad države, u drugoj polovici 80-ih godina, kada više nikoga nije bilo briga ni za što, pa je Bora Đorđević, kao gost na pjesmi Bijelog dugmeta „Pediculis pubis“, u duetu sa Mladenom Vojičićem Tifom mogao bez straha otpjevati: „Takvi smo mi Srbi, zato me i svrbi“, a koju godinu kasnije Jasenko Houra napisati „Posljednju ružu Hrvatsku“.
No ovo nije tekst o bivšoj Jugoslaviji, već o današnjoj Istri i Hrvatskoj.
Nažalost, dobar dio naših građana, među kojima su i neki čitatelji našeg portala, očito još uvijek osjeća posljedice svojevrsnog PTSP-a iz vremena SFRJ, kada se nije smjelo glasno govoriti je li netko Srbin ili Hrvat, pa se uznemire na svako spominjanje riječi „Hrvat“ ili, ne daj Bože, „Srbin“.
To se najbolje vidjelo po komentarima na našoj Facebook stranici ispod članka pod naslovom „Srbin vozio prejaki romobil pa se teško ozlijedio“.
Budući da sam jučer bio dežurni urednik u redakciji te sam odgovoran za taj naslov, na neki sam način i prozvan od svih tih hejtera s PTSP-om uzrokovanim životom u SFRJ (ili odgojem roditelja rođenih i odraslih u SFRJ). Toliko negativnih komentara, vrijeđanja pa i govora mržnje već dugo nisam pročitao – i to ne prema nepoznatom vozaču romobila iz Srbije, nego prema autoru naslova.
Zanimljivo, da sam u naslov stavio Nijemac, Talijan, Indijac ili Slovenac, što uostalom, kao i kolege iz drugih medija, svakodnevno radimo, nitko ne bi reagirao. Nitko tada ne bi pitao zašto je važna nacionalnost vozača.
U nastavku navodim nekoliko naslova s našeg portala u kojima se akterima u naslovu navodila nacionalnost: „Nijemac mislio da plaća tvrtki u Rovinju pa ostao bez više tisuća eura“, „Talijan koji se ozlijedio na brodu u Uljaniku jučer je preminuo u pulskoj bolnici“, „Slovenac 'pod gasom' za volanom teretnjaka. Policija ga već dobro poznaje“, „Indijac krivotvorio vozačku pa je pokušao zamijeniti u pulskoj policiji“, „Ukrajinac u automobilu slovenskih tablica krijumčario strance“, „Albanac istrgnuo stranicu iz putovnice“ ili „Makedonac osumnjičen za krađu i računalnu prijevaru u Vrsaru“.
Na Facebooku ispod tih članaka nitko nikada nije problematizirao isticanje nacionalnosti u naslovima. Stoga bih svim jučerašnjim kritičarima uputio vrlo ozbiljno pitanje: „A zašto vam baš Srbi smetaju?“ Jer meni ne smetaju. Meni je svejedno je li počinitelj Nijemac, Talijan, Ukrajinac, Slovenac, Albanac, Makedonac ili Srbin.
Naravno, u bivšoj državi dnevni urednik nikada se ne bi usudio staviti naslov „Srbin vozio prejaki romobil pa se teško ozlijedio“. Mogao bi to učiniti da je romobil vozio Bosanac, Slovenac, Crnogorac ili Makedonac, ali Hrvat ili Srbin nikako.
Srećom, više ne živimo u SFR Jugoslaviji.