Kuknjava Line Červara uvredljiva je svima koji stvarno moraju odlaziti iz Hrvatske
„Budući da mi ne daju da radim u domovini, odnosno ne da mi jedan čovjek koji u Hrvatskoj, uz podršku države, odlučuje o životu u sportu, idem tamo gdje me ljudi poštuju i cijene“, požalio se Lino Červar u izjavi za Sportske novosti, objašnjavajući zašto se nakon devet godina vraća u Makedoniju, gdje će preuzeti rukometaše Pelistera.
Najtrofejniji hrvatski rukometni trener svih vremena, olimpijski i svjetski prvak, očito je aludirao na Zorana Gopca, višedesetljetnog vladara hrvatskog rukometa.
Ovu kuknjavu s početka teksta još bih nekako i progutao - premda se i o njoj može raspravljati jer teško će me itko uvjeriti da čak i svemogući Gobac može imati utjecaj baš na svaki rukometni klub u Hrvatskoj - da nije uslijedio „briljantan“ nastavak.
„Jako sam razočaran našom politikom jer tjeramo ljude iz zemlje. I ne radi se tu o meni, već o gomili mladih ljudi koji odlaze. Ništa nisam tražio osim da prenesem svoje znanje i iskustvo budućim trenerima i djeci, ali oduzeli su mi to pravo, nisu mi dozvolili da radim. Sve su to napravili ljudi koji su naš sport doveli u ovakvo stanje, a vidimo što se sve događa. I oni uživaju podršku, vladajući u njih vjeruju. Ja ne vjerujem“, gotovo se rasplakao Červar u razgovoru za Sportske novosti.
Odmah sam se sjetio svih onih mladih Hrvata koji su posljednjih godina trbuhom za kruhom napustili zemlju. Lako sam mogao zamisliti vremešnog Červara, nekada istaknutog člana HDZ-a u Istri, svojedobnog kandidata te stranke za istarskog župana, saborskog zastupnika HDZ-a od 2003. do 2008. godine, a uoči prošlih lokalnih izbora čak i potencijalnog IDS-ovog kandidata za gradonačelnika Umaga, kako s malom Puma sportskom torbom - u koju stanu samo najosnovnije stvari - autobusom FlixBusa odlazi na privremeni rad u inozemstvo.
I taman mi je prva suza krenula niz obraz kada sam pročitao da ovaj poniženi i od vlastite države šikanirani trener i političar od te iste države prima ne jednu, nego dvije povlaštene mirovine.
Kao što smo već pisali, budući da je saborski mandat odradio prema starom zakonu, Červar je ostvario pravo na povlaštenu saborsku mirovinu koja danas iznosi oko 2400 eura neto mjesečno. Uz to, prema službenim podacima Ministarstva turizma i sporta, prima i trajnu sportsku naknadu od 1449 eura mjesečno kao trener zlatnih hrvatskih rukometaša. Ukupno mu država, prema dostupnim podacima, svakoga mjeseca isplaćuje gotovo 3850 eura.
U bivšoj državi postojao je moto: „Imaš kuću, vrati stan.“ Možda bi u ovoj trebalo uvesti novo pravilo: „Imaš dvije povlaštene mirovine - jednu vrati državi.“
Čak i ako prihvatimo da je zaslužio povlaštenu sportsku mirovinu - premda je meni osobno dvojbeno dodjeljivati takve privilegije uspješnim sportašima i trenerima koji su tijekom karijere zaradili, i još uvijek zarađuju, stotine tisuća ili milijune eura - ovdje posebno bode oči činjenica da je Červar svoj ulazak u Sabor praktički „zaradio“ upravo zahvaljujući sportskim rezultatima. Drugim riječima, za isti je uspjeh dvaput nagrađen javnim novcem.
No ni to možda ne bi bio problem da od tog istog Červara sada ne moramo slušati moraliziranje i žalopojke o tome kako mu država ne dopušta raditi u Hrvatskoj. Jer između čovjeka kojemu je sustav nešto uskratio i čovjeka koji nije dobio baš onu funkciju ili utjecaj koji želi, ipak postoji velika razlika.
A možda je najveći problem upravo u tome što je dio hrvatske sportske elite desetljećima živio u uvjerenju da su sportski uspjesi dovoljni ne samo za privilegije i društveni status, nego i za trajno pravo na politički i institucionalni utjecaj. Kada taj utjecaj oslabi, onda se to pokušava prikazati kao progon, nepravda ili čak egzodus iz države.
Lino Červar nesumnjivo je veliko ime hrvatskog sporta i čovjek kojem nitko ne može osporiti rezultate. Ali ljudi koji stvarno odlaze iz Hrvatske najčešće ne odlaze s dvije povlaštene mirovine, ugledom i osiguranom egzistencijom. Odlaze jer nemaju izbora. Upravo zato ovakve izjave ne zvuče tragično, nego - pomalo nepristojno.