Scene nasilja u Trstu pokazuju koliko je Hrvatska ipak mirna i stabilna zemlja
Neki dijelovi Trsta u utorak su izgledali kao ratna zona ili, u najmanju ruku, kao poprište navijačkih sukoba s kakvima se susrećemo i u Hrvatskoj. Oko četrdesetak muškaraca naguravalo se i gađalo stolicama u ulici Viale XX Settembre, a sukob se potom prelio u Via Paduina. Prema snimci koju je objavio Il Piccolo, scene nisu bile nimalo ugodne za jedan inače miran grad poput Trsta. Svjedočili smo nasilju kakvo se najčešće povezuje s nogometnim huliganima.
No, tu počinje i završava svaka sličnost s hrvatskom stvarnošću. Naime, u Hrvatskoj ovakve scene viđamo uglavnom uoči ili nakon nogometnih derbija, usuđujem se reći čak i rjeđe nego u mnogim europskim zemljama, ali ovakvi prizori nasilja kod nas još nikada nisu zabilježeni zbog nekog političkog skupa ili komemoracije.
Sukobi koji su u utorak zabilježeni u Trstu dogodili su se tijekom komemoracije za Almeriga Grilza. Prosvjednici, njih četrdesetak, pripadnici ljevičarskih organizacija, napali su interventne policajce i desničare koji su na komemoraciji odavali počast spomenutom Grilzu.
Almerigo Grilz (1953. – 1987.) bio je talijanski ratni novinar, fotograf i politički aktivist iz Trsta, poznat kao jedan od prvih talijanskih freelancera koji su izvještavali iz svjetskih ratnih zona tijekom 1980-ih. Poginuo je 19. svibnja 1987. u Mozambiku, pogođen metkom dok je snimao sukob između vladinih snaga i pobunjenika.
No, Grilz je i danas vrlo kontroverzna osoba jer je prije novinarske karijere bio aktivan u talijanskoj krajnjoj desnici. Bio je dužnosnik omladinske organizacije neofašističkog MSI-ja (Movimento Sociale Italiano) i blizak tada mladom Gianfrancu Finiju.
Desnica ga smatra simbolom hrabrog ratnog novinarstva i „zaboravljenim reporterom“, dok ga ljevica najčešće promatra kroz prizmu njegove neofašističke prošlosti.
Za ovaj osvrt potpuno je nevažno što je bio konkretan povod obračuna u Viale XX Settembre. Moglo je biti i obrnuto - da su desničari fizički napali sudionike neke ljevičarske komemoracije.
Poanta je da je Hrvatska, čak i u tim ideološkim sukobima, relativno mirna i normalna zemlja. Naši ekstremisti i razni ideološki čistunci prosvjeduju zbog svakakvih bedastih razloga - od manifestacija poput Trnjanskih krijesova do „nepodobnih“ predstava i koncerata. Slušamo idiotske argumente i protuargumente u medijskom prostoru i na društvenim mrežama, ali srećom, u Hrvatskoj se ljudi zbog političkih i ideoloških razlika još uvijek ne obračunavaju fizički, kao što se to događa u Italiji ili, primjerice, u Velikoj Britaniji, čemu smo također svjedočili ovih dana.
Najveće i, srećom, jedine ideološke bitke u Hrvatskoj se i dalje vode na Facebooku.
To, naravno, ne znači da u hrvatskom društvu nema dubokih podjela ni radikalnih pojedinaca. No činjenica da politički sukobi uglavnom ostaju u okvirima verbalnih obračuna ipak govori da demokratska kultura kod nas još uvijek ima određenu razinu otpornosti. U vremenu kada se u mnogim europskim državama političko nasilje ponovno normalizira, to nije mala stvar.
Možda upravo zato Hrvatska, unatoč stalnom dojmu društvene podijeljenosti, djeluje stabilnije nego što sami sebi želimo priznati.