Jugonostalgičari ne žale toliko za bivšom državom koliko za vlastitom mladošću
Dosad nezabilježen broj posjetitelja okupio se na 21. Titovim danima u Fažani, održanima 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Više od 1.200 sudionika iz svih država nastalih raspadom Jugoslavije, osim Kosova i Sjeverne Makedonije obilježilo je ovaj važan povijesni datum, ali i sjećanje na jednog od ratnih pobjednika iz Drugog svjetskog rata.
Manifestacija je započela u Multimedijalnom centru izvedbom himne i istarske budnice 'Mantinjade', koju su izveli županijski vijećnik SDP-a i potpredsjednik Skupštine Istarske županije Zoran Karlić i Dalen Načinović, oboje članovi KUD-a 'Ivan Fonović Zlatela' iz Kršana. U nastavku programa nastupila je Marjetka Popovski, dok su posjetitelji imali priliku razgledati izložbu fotografija „Tito u Rovinju 1949. – 1978.”, pripremljenu u suradnji s rovinjskim društvom J. B. Tito.
Program se potom preselio u Dječji park uz more, gdje su nastupili zbor 'Matko Brajša Rašan', učenici iz Vodnjana te dječja folklorna skupina KUD-a 'Ivan Fonović Zlatela'.
Okupljenima su se obratili i predstavnici antifašističkih organizacija, među njima potpredsjednica SABA-e Hrvatske Ada Damjanac te potpredsjednik Saveza društava 'Josip Broz Tito' Hrvatske Jovan Vejnović.
Među gostima je i ove godine bio general-pukovnik Ivan Mišković - Brk iz Premanture, nekadašnji Titov savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji ni u 106. godini nije propustio događaj u Fažani.
Ovogodišnja manifestacija 'Titovi dani u Fažani' ponovno je otvorila pitanje nostalgije za bivšim režimima i državama. Takve pojave nisu specifične samo za Hrvatsku i prostor bivše Jugoslavije. I u drugim europskim državama dio građana i danas s određenom nostalgijom gleda na autoritarna razdoblja 20. stoljeća.
Primjerice, istraživanja u Španjolskoj pokazuju da i dalje postoji dio stanovništva koji Francov režim ne promatra isključivo negativno. Slično je i u Portugalu kada je riječ o Salazaru. U raznim sociološkim istraživanjima između 20 i 35 posto Portugalaca izražava određenu nostalgiju za razdobljem Estado Novo, najčešće zbog percepcije reda, sigurnosti i manje korupcije. Koliko je tema i dalje osjetljiva pokazalo je i glasanje u televizijskom izboru 'Os Grandes Portugueses' 2007. godine, kada je Antonio de Oliveira Salazar izabran za „najvećeg Portugalca”.
Na prostoru bivše Jugoslavije nostalgija za Titovom Jugoslavijom također je prisutna, ali ne podjednako u svim državama. Prema raznim istraživanjima posljednjih godina, najviše pozitivnih osjećaja prema Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu bilježi se u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje između 60 i 80 posto ispitanika u nekim anketama navodi da se „živjelo bolje” ili „sigurnije” nego danas.
U Sjevernoj Makedoniji nostalgija je nešto umjerenija, dok je u Hrvatskoj znatno slabija i podijeljenija, a na Kosovu gotovo nepostojeća ili izrazito negativna. U Sloveniji su stavovi često pragmatični - dio građana pozitivno pamti ekonomski i socijalni aspekt zajedničke države, ali bez šire emocionalne povezanosti s jugoslavenskom idejom.
Kao i u slučaju Franca ili Salazara, nostalgija za Jugoslavijom najčešće nije nostalgija za jednopartijskim sustavom ili političkom represijom, nego za osjećajem socijalne sigurnosti, stabilnijim životnim standardom, manjim ekonomskim razlikama i međunarodnim položajem države, iako činjenice, barem kada je riječ o Hrvatskoj, demantiraju i jedno i drugo.
Današnja Hrvatska ima daleko bolji međunarodni položaj nego što ga je SFR Jugoslavija ikada imala. Članica smo Europske unije, imamo istu valutu kao Nijemci, Francuzi i Talijani, a za odlazak u bilo koju od tih zemalja ponekad nam ne treba ni osobna iskaznica, a kamoli putovnica. A kada već spominjem putovnicu, hrvatska je među najcjenjenijima u svijetu - Hrvati danas bez vize mogu putovati u čak 181 zemlju, uključujući SAD i sve najrazvijenije države svijeta, ali i zemlje poput Irana, u koji mogu turistički putovati do 15 dana, o čemu su Jugoslaveni mogli samo maštati.
Hrvatska je danas i ekonomski u boljem položaju nego što je Jugoslavija ikada bila. Nema nestašica, denominacija, devalvacija i troznamenkastih inflacija, a s plaćama si današnje obitelji mogu priuštiti mnogo više, što se najbolje vidi po prosječnom broju automobila po obitelji ili putovanjima koja su si nekada mogli priuštiti samo rijetki. Odjeća i obuća danas su također mnogo dostupnije. Stariji će se sjetiti da su nekada obitelji bile u problemu već ako bi im se pokvario kućanski uređaj poput televizora, hladnjaka ili perilice rublja jer je to značilo da će dvije iduće plaće morati otići na nabavu novog uređaja.
Jedino što je u Jugoslaviji bilo bolje nego danas jest priuštivo stanovanje, ali taj je problem izražen tek posljednjih šest godina i prisutan je i u drugim europskim zemljama. No ovdje valja dodati još jedan podatak koji je neizravno povezan s problemom priuštivog stanovanja. Nekada su turistima apartmane iznajmljivali samo bolje stojeći stanovnici priobalnih mjesta, a danas to rade domaći ljudi po svim istarskim selima i gradovima, od obale do unutrašnjosti.
Zanimljivo je da od iznajmljivanja, i to vrlo dobro, danas žive i brojni sudionici Titovih dana u Fažani. Mnogi od njih sada su u financijski boljem položaju nego u Titovo vrijeme pa je možda bliže istini da mnogi od njih, žaleći za vremenima Titove Jugoslavije, zapravo žale za svojom mladošću.
Bili su mladi i lijepi, u punoj snazi, drugarice su se znale opustiti na sindikalnim izletima, a uz sve to nikoga se nije moglo tako malo platiti koliko je on mogao malo raditi. Naravno da se mnogi s nostalgijom sjećaju tih vremena. Meni je ipak ljepše danas.