U Istri se Prvi maj obilježava kao nekada uz roštilj, a jugoslavenske zastave vijore još samo u Trstu
U bivšoj Jugoslaviji Praznik rada, koji se kolokvijalno i danas češće naziva Prvi maj nego Prvi svibanj (druga varijanta, iako jezično hrvatskija, pomalo je nezgrapna), bio je svojevrsna zamjena za Uskrs. Kako se Uskrs - ni katolički ni pravoslavni - nije smio javno i glasno slaviti, sve ono što se inače radilo za Uskrs, a tu prije svega mislim na roštilj i janjetinu, prebacilo se na Prvi maj.
Na žalost (ili radost) sindikalnih aktivista, ovaj je običaj preživio i društveno-političku tranziciju s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, pa radnička klasa u Hrvatskoj i danas, kada smo debelo u kapitalizmu, Praznik rada radije obilježava uz roštilj, zabavu i glazbu nego prosvjedovanjem za veća radnička prava.
Iako, kada bolje razmislim, kakvog uopće ima smisla boriti se za radnička prava u zemlji u kojoj je pravo bogatstvo pronaći radnika koji uopće želi raditi?
Uglavnom, osim u Zagrebu, koji je već tradicionalno središnje mjesto sindikalnog okupljanja povodom Praznika rada - kojega, čisto da opravdaju svoje postojanje i članarine koje za svoje visoke plaće prikupljaju od članstva, organiziraju vodeći sindikati (SSSH, NHS, Matica sindikata) - i koje obavezno uključuje okupljanje u parku Maksimir uz tradicionalnu podjelu besplatnog graha, u većini Hrvatske Praznik rada samo je još jedan neradni dan koji treba iskoristiti za feštanje i, po mogućnosti, za produženi vikend.
U čitavoj Istri Prvi maj službeno je, uz prigodne govorancije političara i sindikalista, obilježen jedino na pulskoj Portarati. Malobrojnim građanima - jer je većina bila kod kuće pripremajući roštilje - obratili su se i čestitali im Praznik rada pulski gradonačelnik Peđa Grbin, zamjenica istarskog župana Gordana Antić, predsjednica Saveza udruga antifašista Istarske županije Ada Damjanac, potom Vedran Sabljak, predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, povjerenik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Denis Buršić te član Skupštine pulske Zajednice Talijana Ardemio Zimolo.
U drugim istarskim gradovima uglavnom se feštalo: u Labinu se dijelio besplatni grah, u Kršanu se održavao Krafifest, a u Rovinju, Medulinu, Ližnjanu, Vižinadi, Poreču i drugim mjestima organizirane su velike fešte uz druženje, fažol, živu glazbu, turnire u briškuli i trešeti i još mnogo toga što zapravo nema izravne veze s Međunarodnim praznikom rada.
Nije čak bilo ni jugoslavenskih zastava, koje su čest dekor na manifestacijama koje se ideološki vezuju uz ljevicu. Iako je radništvo danas u većini zapadnih zemalja više vezano uz desnicu nego uz ljevicu, što i ne treba čuditi kada su na čelu lijevih političkih opcija danas uglavnom razni aktivisti bez dana radnog staža u realnom sektoru.
No zato je jugoslavenskih zastava bilo u neposrednoj istarskoj blizini - u Trstu. Obilježavanje Praznika rada u tom gradu i ove je godine prošlo po već poznatom obrascu: kombinaciji sindikalnih prosvjeda, političkih poruka i povijesnih kontroverzi.
Glavni događaj bila je tradicionalna prvomajska povorka u organizaciji sindikata i lijevih političkih skupina. U fokusu su bili standardni zahtjevi: radnička prava, plaće, socijalna sigurnost i borba protiv nesigurnih oblika rada. Međutim, kao i prethodnih godina, dio sudionika nosio je jugoslavenske zastave i simbole povezane s partizanskim pokretom i razdobljem nakon Drugog svjetskog rata, uključujući reference na Josipa Broza Tita.
Upravo taj element izazvao je najviše polemika. Za jedne, ti simboli predstavljaju antifašističku borbu i povijesno nasljeđe antifašističkog otpora.
Za druge, osobito dio lokalnog stanovništva i političkih aktera desnog centra, oni su neprihvatljivi jer podsjećaju na jugoslavensku okupaciju Trsta 1945. i događaje povezane s tim razdobljem.
To je posebno razljutilo političkog komentatora Francesca Vivianija, koji je u svom uvodniku u Trieste Newsu kritizirao upotrebu jugoslavenskih simbola na prvomajskoj povorci u Trstu.
„Prvi svibnja, za one koji ovdje žive, nikada nije bio samo Praznik rada. Prvi svibnja sa sobom nosi i drugo značenje, neugodnije, manje svečano. Podsjeća se da su 1. svibnja 1945. trupe Josipa Broza Tita ušle u grad. Nisu bile tamo radi parade, nego da ga okupiraju. Četrdeset dana: to je razdoblje koliko je ta prisutnost trajala. Dana 12. lipnja Anglo-Amerikanci su promijenili situaciju. U međuvremenu, Trst je proživio ono što danas mnogi radije ne spominju: uhićenja, deportacije, nestanke (...)
Sustav koji je izgradio Tito nije romantična epizoda 20. stoljeća. To je bio režim. (…) Nije bio usmjeren samo protiv Talijana. Da jest, bilo bi prejednostavno. I Slovenci, Hrvati i unutarnji protivnici završili su u tom mehanizmu. (…)
Prvi svibnja trebao bi biti blagdan koji ujedinjuje. Ipak, u Trstu se svake godine ponovno otvara linija podjele“, napisao je među ostalim Viviani.
Koliko su organizatori prvomajskog prosvjeda u Trstu politički dezorijentirani, pokazuje još jedan primjer - zajedno s jugoslavenskim zastavama i zastavama Socijalističke Republike Slovenije (s crvenom petokrakom umjesto stiliziranog Triglava), među sudionicima povorke vijorile su se i palestinske zastave. E sad, kakve to ima veze s radničkim pravima u Italiji, vjerojatno ne znaju ni organizatori prvomajske povorke u Trstu.
Uza sva gunđanja i vječno nezadovoljstvo visinom plaća, cijenama i uvjetima rada, izgleda da je naše radništvo na kraju ipak zadovoljnije od talijanskog - nama je važno samo da je 1. svibnja lijepo vrijeme, ukusan roštilj i neka dobra mjuza, i po mogućnosti sve besplatno. Jugoslavije se više nitko ni ne sjeća. Osim u Trstu.