Bio sam u zemlji Europske unije koja ima veće cijene u restoranima i manje plaće od Hrvatske

Volim putovati i sve što zaradim uglavnom trošim na putovanja. Od 27 zemalja EU do prije dva tjedna nisam bio u samo njih pet – Estoniji, Litvi, Luksemburgu, Portugalu i Grčkoj.

Ovog proljeća odlučili smo s “crne liste” skinuti ili Portugal ili Grčku. Portugal nam je atraktivniji, a Grčka mi, moram priznati, nikada nije bila osobito privlačna i uvijek mi se neka druga zemlja činila zanimljivijom za posjet od nje. No, kako početkom travnja ni iz Zagreba ni iz Trevisa nije bilo direktnih letova za Lisabon, a za Atenu ih je bilo iz Zagreba, odlučili smo napokon otići u Grčku.

Budući da svake godine barem sedam dana provedemo na odmoru u Španjolskoj, čiji je turizam najsličniji našem, pa sam na ovom mjestu nekoliko puta uspoređivao cijene i kvalitetu usluga u Hrvatskoj i Španjolskoj, sada sam prvi put imao priliku usporediti našu zemlju s još jednim izravnim turističkim konkurentom - Grčkom.

I odmah ću na početku reći: barem kada je riječ o Istri, Grčka turistima ni približno nema što ponuditi kao Istra.

Kao prvo, osim ako ste iz Srbije ili Bugarske, u Grčku ne možete doći drukčije nego avionom, a to je velika prednost Istre, jer se do nas automobilom za samo šest sati vožnje može doći iz Milana, Münchena, Beča, Budimpešte, pa čak i Beograda, kojem je Istra bliže od južnih grčkih pokrajina.

Dalje, ono što mnogi pesimisti i katastrofičari ne znaju - Hrvatska je po plaćama prestigla Grčku. Rečenica koja bi prije desetak godina zvučala gotovo nevjerojatno danas je statistička činjenica. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj kreće se oko 1.400 eura, dok se u Grčkoj vrti oko 1.200 eura, a u ugostiteljstvu razlike su još veće u korist naše zemlje.

Doduše, kada u jednadžbu ubacimo kupovnu moć, razlika u korist Hrvatske nešto je manja, ali i dalje je velika. Unatoč svim našim troškovima života, kada prosječni Hrvat podmiri sve svoje mjesečne izdatke, u novčaniku mu ostane više novaca nego prosječnom Grku.

Hrvatska posljednjih godina bilježi snažan rast plaća, dijelom potaknut ulaskom u eurozonu, manjkom radne snage i pritiscima tržišta rada. Grčka se još uvijek oporavlja od dugotrajne dužničke krize, čije se posljedice i dalje osjećaju u strukturi plaća i zaposlenosti.

Paradoksalno je da zemlja koja je nekad bila sinonim za viši mediteranski standard danas zaostaje za državom koja je donedavno bila u donjem dijelu EU ljestvice.

Ova razlika u plaćama najbolje se vidi na osoblju u hotelima, restoranima, trgovinama i drugim turističkim objektima. Naime, u Grčkoj su strani radnici rijetka pojava.

No zato u atenskim restoranima (ne znam kako je na otocima) često susrećete vremešne konobare, vjerojatno umirovljenike koji, iako su u mirovini, i dalje rade skraćeno radno vrijeme.

Osim što ima viši standard, Hrvatska je, na prvu, i uređenija država od Grčke, a to se najslikovitije vidi u ugostiteljskim objektima, gdje ćete rijetko dobiti račun, a ako ga i dobijete, na njemu će biti ispisan samo konačni iznos bez specifikacije jela i pića. Rezultat toga je da vam ukupni iznos često izgleda veći od zbroja cijena koje ste vidjeli u jelovniku, kakav je obično izložen ispred restorana.

I tu dolazimo do još jednog apsurda: iako su u Grčkoj plaće i troškovi života manji nego u Hrvatskoj, cijene u restoranima iste su ili čak više nego kod nas.

Osim toga, problem Grčke je što, osim te povijesti, koja se u velikoj mjeri svodi na nekoliko građevina iz antičkog doba, u toj mediteranskoj zemlji nema mnogo autentičnog. Koliko god se oni trudili biti drugačiji od njima mrskih Turaka, mnogo toga što tamo vidite, pijete ili jedete potječe iz turske tradicije. Kao svoje nacionalne specijalitete nude girose (što je zapravo grčka varijanta turskog kebaba), zatim suvlakije (obične ražnjiće), hobotnice na žaru (koje su ukusnije u Španjolskoj) i musaku, koja po mom ukusu izgleda bolje u zemljama bivše Jugoslavije. A najpoznatiji grčki desert, koji kao najčešću uspomenu prodaju i u zračnim lukama, jest - baklava.

Istarska kuhinja, dakle iz jedne regije veličine prosječnog grčkog otoka, raznovrsnija je od čitave grčke nacionalne kuhinje. Naša kuhinja je kombinacija mediteranske (talijanske) i srednjoeuropske (austrijske) kulinarske tradicije, uz snažan utjecaj jugoslavenske, odnosno balkanske (turske) kuhinje.

Gradovi na hrvatskoj obali arhitektonski su zanimljiviji od grčkih, ponajprije zahvaljujući višestoljetnom utjecaju Venecije, čiji je stil gradnje bio lepršaviji i razigraniji od osmanskog koji je obilježio mnoge grčke gradove. Svaka čast Akropoli, ali nju obiđeš jednom i to je to. U ljepotama Rovinja, Poreča, Motovuna, Labina, Zadra, Hvara ili Korčule može se uvijek iznova uživati.

Iako se želi prikazati kao mediteranska zemlja, Grčka je prije svega balkanska država. Volim se našaliti pa reći da je Grčka zapravo “Srbija na moru”. Atena čak i urbanistički podsjeća na Beograd, a i najpopularniji nogometni klubovi - Crvena zvezda i Olympiakos - imaju gotovo identične crveno-bijele prugaste dresove.

Uglavnom, Grčku je korisno vidjeti zbog antičke povijesti, ali ako želite pravi odmor i autentičan mediteranski doživljaj, a ne želite plaćati kao u Francuskoj ili Italiji, onda radije ljetujte u Španjolskoj ili Hrvatskoj.