Cetinski je precijenio utjecaj braniteljskih udruga i podcijenio zrelost svoje publike
Kada je Tony Cetinski na svom Facebook profilu objavio da se našao pred dilemom - treba li nastupiti na koncertu u Novom Sadu ili ne - te o tome zatražio mišljenje svojih pratitelja, bio sam uvjeren da će na kraju ipak donijeti odluku da održi koncert u dvorani SPENS.
Da podsjetimo, u toj su dvorani nakon pada Vukovara 1991. godine, prije raspoređivanja u logore i kaznionice, bili zatočeni hrvatski vojnici i civili.
U svom obrazloženju odluke da ipak ne održi koncert Cetinski je, među ostalim, napisao:
„Ova odluka nije donesena protiv bilo koga, niti iz želje za podjelama, nego upravo suprotno - iz želje da glazba ostane ono što je uvijek bila: prostor susreta, emocije i zajedništva izvan političkog konteksta koji se ovdje dogodio.“
No, odlukom o otkazivanju koncerta Cetinski je postigao upravo suprotno - učinio je da glazba ponovno, ni kriva ni dužna, postane prostor podjela.
Naravno, pjevača ne treba osuđivati zbog njegove odluke. Sigurno je dugo promišljao što učiniti, što je najbolje za njegovu karijeru i odnos s publikom i u Hrvatskoj i u Srbiji. Uostalom, nikome normalnom građaninu Hrvatske nije ugodno donositi odluke pod pritiskom - da ne kažem „terorom“ raznih braniteljskih udruga.
Tony Cetinski je pritom napravio dvije pogrešne procjene: precijenio je političku težinu braniteljskih udruga, a podcijenio zrelost vlastite publike.
A ona je, uvjeren sam, u ogromnoj većini odavno iznad nacionalnih rovova i nije, poput dijela "profesionalnih branitelja“, ostala zarobljena u ratu završenom prije više od trideset godina.
Naravno, Cetinski nije jedini koji radi takvu grešku. Mnogi u Hrvatskoj - od političara i novinara do sportaša i estradnih umjetnika - sustavno precjenjuju utjecaj braniteljskih udruga.
Prije svega, braniteljske udruge ne predstavljaju sve branitelje. Ogromna većina sudionika Domovinskog rata danas živi svoje mirnodopske živote. Neki imaju biznise, neki rade u struci, neki druge poslove. Mnogi su već u mirovinama - ipak je prošlo trideset godina od rata - ali ne braniteljskim, nego redovitim, stečenim u poduzećima u kojima su radili.
Mnogi već imaju unuke i probleme koji su im puno važniji od toga treba li neki hrvatski pjevač nastupiti u nekoj dvorani u Srbiji.
Njih zanima hoće li im unuci dobiti mjesto u vrtiću, hoće li njihova djeca moći priuštiti stan ili kuću, hoće li Hrvoje biti dobar muž njihovoj Vlatki, hoće li cijena po kojoj ove godine planiraju iznajmljivati apartmane biti previsoka, hoće li zbog krize na Bliskom istoku moći otići na planirano putovanje, hoće li biti dovoljno ribe kada odu na ribolov, hoće li njihov seoski klub opstati u prvoj županijskoj ligi ili hoće li do nedjelje stići popraviti hladnjak u prostorijama boćarskog kluba u kojem čuvaju pivo za utakmicu protiv "omraženih" boćara iz susjednog sela.
Drugim riječima, imaju svoje svakodnevne brige i probleme - naizgled male, ali njima u tom trenutku najvažnije.
S druge strane, dio aktivista u tzv. udrugama proizašlima iz Domovinskog rata nikako ne može prihvatiti činjenicu da je rat završio i da više nisu u središtu društvene pozornosti. Važni su tek onoliko koliko su, svojom bukom neproporcionalnoj njihovom stvarnom broju, uspjeli uvjeriti druge u vlastitu važnost. Nažalost, čini se da je i Cetinski povjerovao u tu percepciju.
Naravno, tu su i komentari na društvenim mrežama koji su na njega vršili dodatni pritisak. No još od pojave prvih internetskih foruma prije dvadesetak godina jasno je da su na društvenim mrežama najglasniji i najagresivniji upravo oni koji su protiv nečega. Zašto bi itko razuman u takvom okruženju išao objašnjavati drugačiji stav? Čemu? Da bez potrebe trpi uvrede raznih hejtera, umjesto da se bavi svojim svakodnevnim životnim problemima.
Cetinski je pritom podcijenio i vlastitu publiku. Ono što mnogi političari, komentatori i javne osobe u Hrvatskoj ne shvaćaju jest da većinu građana zapravo nije pretjerano briga za politiku, rat, odnose Srba i Hrvata, partizane i ustaše.
Zar stvarno vjerujete da su svih onih pola milijuna ljudi koji su prošloga ljeta na zagrebačkom Hipodromu došli gledati Marka Perkovića Thompsona ustašofili i nacionalisti koji mrze Srbe? A što je s istim brojem ljudi koji su posljednjih tjedana u kinima pogledali film 'Svadba'? Jesu li svi oni jugonostalgičari i srbofili?
Ili je bliže istini da je velika većina onih koji su bili na Hipodromu bila i u kinima gledati 'Svadbu', a mnogi od njih su u prosincu 2023. godine pet dana zaredom punili zagrebačku Arenu na koncertima Aleksandre Prijović.
Hrvatska publika odavno živi kulturnu stvarnost koja nema puno veze s političkim rovovima u kojima dio javne scene i dalje pokušava voditi ratove iz devedesetih.
A pripadnici glasne manjine koji misle da imaju pravo određivati pjevačima gdje smiju, a gdje ne smiju pjevati i misle da su veći Hrvati od nas ostalih - oni bi prvi otišli na koncert supruge ratnog zločinca Arkana kada bi ga održala u Hrvatskoj. Ako to već nisu, poput Zdravka Mamića, učinili u Bosni i Hercegovini, gdje Ceca često nastupa.
Zaključak je prilično jednostavan: ogromna većina građana Hrvatske - a vjerujem i Srbije - ipak su normalni ljudi. Većina u Hrvatskoj Cetinskom ne bi ozbiljno zamjerila da je i po četvrti put nastupio u dvorani SPENS u Novom Sadu, kao što mu, uvjeren sam, većina u Srbiji neće zamjeriti što na kraju nije nastupio.