Foto Nije to nikakva genijalna ideja - u mom se selu za to znalo još prije 50 godina

Nije to prvi put da vam pomodni šminkeri prodaju neku foru kao genijalnu inovaciju 21. stoljeća, a zapravo su samo reciklirali neku pola stoljeća staru ideju dovitljivog i maštovitog seoskog trgovca ili zanatlije i prilagodili je nekoj drugoj situaciji. 

To sam doživio s Mysteri Luxom ovog tjedna u Puli, popularnim konceptom kupnje izgubljenih i neisporučenih pošiljaka iz međunarodnog logističkog prometa koje nikada nisu stigle do krajnjih kupaca.

U Pulu je stiglo čak 10 tona takvih pošiljki, a neisporučeni paketi mogli su se kupiti od ponedjeljka do petka.

Ovaj događaj još me jednom podsjetio koliko je ljude lako natjerati da se ponašaju kao ovce i kako je uz dobar marketing naivcima doslovno sve moguće prodati.

Prvo, iluzija je da u takvim paketima može biti nešto vrijedno, jer bi se u protivnom onaj kome su izvorno bili poslani potrudio da ih dobije, kao što bi i onaj tko ih je slao, ako mu nisu plaćeni, nastojao da mu se neisporučeni proizvodi vrate.

Drugo, ni nakon pet dana još uvijek mi nije jasno što nekoga može motivirati da u dugačkom redu čeka kako bi došao u priliku da odabere svoju pošiljku, a upravo tome smo u Puli svjedočili prvog dana. Red je bio kao u vrijeme velikih nestašica 1980-ih godina kada su ljudi ispred trgovina čekali kavu ili deterdžente.

Razumljivo mi je kada se takvi redovi naprave ispred prodavaonica u kojima su rasprodaje ili ograničene prodaje pa se kupac boji da će ostati bez „svog“ artikla. Ali, ovce moje, čemu stajati u redu kada nitko ne zna što je u paketima? Kolika je bila vjerojatnost da će oni koji su svoje „neisporučene pakete“ kupili već prvog dana, u ponedjeljak i za to „zadovoljstvo“ strpljivo čekali u dugačkom redu, imati više sreće od onih koji su to učinili u srijedu ili petak?

Ja sam u Max Cityju slučajno bio u četvrtak pa sam, naravno, iz znatiželje svratio do njihova prostora, odmah do Farmacije na nultoj razini. Toga dana uopće više nije bilo reda, a možda su najbolji i najvrjedniji paketi još uvijek čekali „sretnike“ da ih kupe za samo nekoliko eura.

Već kada sam bio tamo, odlučio sam nešto kupiti iz zezancije. Postupak je jednostavan. Pred vama je košara sa stotinama poštanskih paketa, možete pipkati koliko hoćete, što vam eventualno može pomoći da zaključite je li riječ o tkanini, plastici ili papiru. Nakon toga svoju pošiljku stavite na vagu, a cijena je 2,99 eura po 100 grama. Ja sam odabrao nešto što mi je po opipu nalikovalo na majicu ili košulju, bilo je teško nešto više od 300 grama i platio sam 11 eura.

U paketu nije bila nikakva majica, već tri kape Djeda Mraza. Nekoga bi to možda i usrećilo, a mene je od srca nasmijalo jer sam u tome pronašao puno simbolike.

Ali da se vratim na početak svog komentara. Nije to nikakva novost niti neka genijalna inovacija. U Šumberu, u selu u kojem sam živio do svoje 12. godine, imali smo nešto slično još prije 50 godina, a vjerojatno slična sjećanja imaju stariji žitelji većine istarskih sela.

Kao djeci, nama u Šumberu najvažniji dan u godini bio je crkveni blagdan Petangošt, velika seoska fešta i sajam koji se održava svakog 5. kolovoza u čast ukazanja Majke Božje od Drena, koje se u tom selu dogodilo u 16. stoljeću.

'Mačak u vreći'

Toga dana u selo bi došao luna-park, ispred Društvenog doma pekli su se najbolji ćevapčići na svijetu (ni prije ni poslije nisam jeo ukusnije), bilo je puno štandova s raznim drangulijama, a nama djeci najpopularniji bio je štand s zatvorenim paketima koji su se zvali „Mačak u vreći“. Svaki je stajao deset tadašnjih dinara, ali nekoliko godina ranije dogodila se denominacija jugoslavenske valute pa su tu novčanicu sa slikom rudara Alije Sirotanovića svi i dalje zvali hiljadu (miljar) dinara.

Roditelji, none, cijeti i cije za taj bi nas dan uvijek opskrbili „miljarima“. Dio je obavezno išao za porciju najboljih ćevapčića na svijetu, a najviše novaca potrošili bismo na paketiće „Mačka u vreći“.

U paketima su bile razne igračke, neke više, neke manje vrijedne, ali to nam uopće nije bilo važno - sam taj osjećaj neizvjesnosti, da ne znaš što kupuješ, bio je nenadjebiv.

A ideja uopće nije došla od nekog šminkera s diplomom prestižnog fakulteta za menadžment ili marketing. Nama ju je „prodao“ neki Rom koji je svake godine za Petangošt imao štand na sajmu u Šumberu. Bilo je to sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, prije više od 50 godina, a ja sam bio učenik nižih razreda osnovne škole u Nedešćini.