Četiri labinske obljetnice u dva tjedna – jedna se i dalje prešućuje

Labin je u Hrvatskoj i dijelu Europe najpoznatiji po velikoj pobuni rudara, poznatoj kao Labinska republika, te po Matiji Vlačiću Iliriku, jednom od najznačajnijih intelektualaca europske reformacije, utemeljitelju protestantske hermeneutike i jednom od pionira discipline crkvene povijesti u protestantskoj tradiciji.

Zanimljivo je da se obljetnica početka Labinske republike i obljetnica rođenja ovog labinskog velikana gotovo poklapaju – štrajk rudara započeo je 2. ožujka 1921., a Matija Vlačić rođen je 3. ožujka 1520. godine.

Nažalost, kraj veljače i početak ožujka Labinština pamti i po dvjema rudarskim tragedijama. O najvećoj znamo sve jer se komemoracija u spomen na nju održava svake godine u Raši. Riječ je o rudarskoj nesreći koja se dogodila u raškom rudniku 28. veljače 1940. godine, u kojoj je poginulo 185 rudara.

U bivšem sustavu ova se nesreća nije spominjala, možda i zbog toga što je među stradalima bilo najviše Talijana. Danas se, međutim, upravo na inicijativu raznih talijanskih asocijacija, sjećanje na ovu tragediju vrlo svečano obilježava. Vrhunac je bio u studenom 2021. godine, kada je Michele Maddalena iz Formije u znak sjećanja na tu tragediju Raši donirao posebno zvono naziva 'Alma Mater Dolorosa', izrađeno u papinskoj ljevaonici u Agnoneu. Zvono se sada nalazi na glavnom raškom trgu.

No ovih je dana i obljetnica druge rudarske nesreće – one koja se dogodila u labinskom ugljenokopu 14. ožujka 1948. godine i u kojoj je smrtno stradalo 88 rudara.

Ni ova se nesreća nije spominjala u prošlom sustavu, što je donekle razumljivo jer se dogodila zbog nestručnosti tadašnjeg, od nove vlasti uspostavljenog, rukovodećeg kadra, budući da je većina dotadašnjih inženjera i drugih rudarskih stručnjaka izbjegla u Italiju. Prema informacijama koje je svojedobno iznio labinski publicist Marijan Milevoj, odmah poslije rata rudarske nesreće u Labinu su bile vrlo česte pa je od 1945. do 1953. godine u labinskim rudnicima život izgubilo još 85 rudara, tako da dolazimo do brojke od gotovo 180 poginulih.

O toj se nesreći nije pisalo niti su je tadašnje vlasti spominjale, ali narod Labinštine itekako ju je pamtio i danas svaki Labinjan poznaje barem jednu osobu koja je toga kobnog 14. ožujka 1948. godine izgubila nekoga u rudniku. Usudim se reći da je u kolektivnoj memoriji žitelja Labinštine ta nesreća čak ostavila dublji trag od one koja se osam godina ranije dogodila u Raši.

Ja sam za nju prvi put čuo od svoje none kada sam, kao dječak, znatiželjan kakav sam uvijek bio, obilazeći groblje u Šumberu pronašao nekoliko grobnica na kojima je pisao isti datum smrti - 14.03.1948. - što me zaintrigiralo pa sam pitao starije odakle takva podudarnost.

Razumljivo mi je da Labinjani, iako su raški rudari u 20. stoljeću imali dva velika štrajka, obilježavaju samo onaj iz 1921. godine, budući da je štrajk iz 1987. godine bio početak Miloševićeve velikosrpske antibirokratske revolucije. No nejasno mi je zašto se obilježava samo rudarska tragedija iz 1940., a uporno prešućuje nesreća iz 1948. godine.