Riječki 'antifašizam' za razliku od istarskog nema nikakvo povijesno uporište
U rujnu 2020. godine na ovom sam mjestu komentirao umjetničku instalaciju Spomenik crvenoj Rijeci - samoobrambeni spomenik, zvijezdu petokraku koju je riječki umjetnik Nemanja Cvijanović tada postavio na Riječki neboder u sklopu programa 'Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture'.
Autor je instalaciju tada komentirao riječima da „nakrivljena i okrnjena zvijezda u svojoj primarnoj simbolici komunicira paradoks odbačenog, ali još uvijek ‘opasnog’ antifašističkog, ali i revolucionarnog nasljeđa, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo“.
Na moj pet i pol godina star komentar podsjetio me kolega Ivor Balen u svojoj jučerašnjoj kolumni Fiumanska posla, kada se usudio napisati da mu se uopće ne sviđa proslavljeni igrano-dokumentarni film Riječanina Igora Bezinovića 'Fiume o morte!'.
U tome se ne slažem s Balenom, jer je Bezinović doista napravio originalan i zanimljiv film, o čemu svjedoče brojne nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima, uključujući i Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarni film prošle godine.
Film 'Fiume o morte!' bio je hrvatski kandidat za 96. dodjelu nagrade Oscar, ali, nažalost, nije ušao u uži izbor nominiranih.
Međutim, u onome u čemu se slažem s Balenom jest riječko svojatanje antifašizma kao nečeg ekskluzivno riječkog. To se često događa i u Istri, pa se posljednja tri desetljeća u hrvatskoj kolektivnoj memoriji nameće stav da su Istra i Rijeka „najantifašističkiji“ dijelovi Hrvatske, s navodno najslavnijom antifašističkom prošlošću.
Mi u Istri barem imamo tri događaja i jednu osobu iz prijeratnog razdoblja koji se, uvjetno rečeno, mogu nazvati antifašističkima. Prvi se dogodio 16. siječnja 1920. godine u Vodnjanu, kada je u napadu fašističkih batinaša na tadašnje okupljalište radnika smrtno stradalo troje mladih Vodnjanaca. To su bile prve žrtve fašizma u Istri.
Drugi događaj je općepoznata Labinska republika iz ožujka 1921. godine, koju su Labinjani samoprozvali „prvim organiziranim otporom fašizmu u Europi“, što je kasnije široko prihvaćeno u Hrvatskoj, kao i istodobna pobuna proštinskih seljaka.
Najpoznatiji prijeratni istarski antifašist je Vladimir Gortan, ali on je prije svega bio hrvatski domoljub i nacionalist, kojemu je primarno smetala Italija kao država, a ne fašizam kao oblik državnog uređenja. Protiv tadašnje Italije vjerojatno bi se borio i da je bila demokratska država.
Međutim, u povijesti riječkog „antifašizma“ nema zabilježenih ni takvih događaja. Od 1922. do 1943. godine, tijekom cijelog razdoblja fašizma, u Rijeci nije zabilježen nijedan značajniji antifašistički incident, pa čak ni štrajk, niti iz tog razdoblja pamtimo neko istaknutije antifašističko ime. Čovjek bi mogao zaključiti da su se Riječani u vrijeme fašizma sasvim dobro snalazili i da im baš ništa nije nedostajalo.
Riječani se nisu osobito proslavili ni tijekom Narodnooslobodilačke borbe, masovnog pokreta protiv fašizma i nacizma.
Za razliku od Istre, koja je nakon kapitulacije Italije imala jedan od najmasovnijih otpora u okupiranoj Europi, Rijeka bilježi tek ograničene ilegalne i konspirativne aktivnosti.
Prema dostupnim izvorima, Rijeka je dala između 3.500 i 4.000 sudionika NOB-a, što predstavlja srednje visok udio u odnosu na broj stanovnika. Nasuprot tome, Istra je dala oko 25.000 do 30.000 partizana, što je iznimno visok udio.
Koliko god Riječani danas o sebi ispisuju partizanske mitove, čak i u usporedbi sa Zagrebom i Splitom, doprinos ovoga grada pobjedi nad Hitlerovom Njemačkom ostaje skroman.
Zagreb je, primjerice, tijekom cijelog rata imao snažan i dobro organiziran ilegalni antifašistički pokret, u koji je - zajedno s onima koji su otišli u partizane - bilo uključeno oko 30.000 Zagrepčana.
Split je također imao kombinaciju ilegalnog i oružanog antifašističkog djelovanja; u NOB-u je sudjelovalo između 12.000 i 15.000 Splićana. Manje je poznato da su u dvjema najvećim partizanskim bitkama, na Neretvi i Sutjesci, među partizanima brojčano dominirali upravo Šibenčani i Splićani.
Dakle, prema apsolutnom broju sudionika NOB-a prva je Istra, slijede Zagreb, Split i Rijeka. Prema udjelu u stanovništvu, najviše sudionika dala je Istra, zatim Split, Rijeka i na kraju Zagreb.
Zaključno, Rijeka se, za razliku od Istre, Zagreba i Splita, ne može pohvaliti nijednim značajnijim revolucionarom, istaknutim antifašistom, velikim štrajkom ili radničkim buntom. U političkom smislu, Rijeka je u Europi i svijetu danas najpoznatija po fašizmu - po D’Annunzijevoj Talijanskoj upravi za Kvarner – prvoj fašističkoj državi na svijetu.