Kako prosječnom Hrvatu izgleda tipični Srbin? Isti je Josip Dabro!

Prateći recentnu sagu oko glazbenih avantura Josipa Dabre, koji pjeva o jednoj poznatoj grobnici u Madridu, na pamet mi je palo da u Hrvatskoj, zapravo, postoje tri vrste Srba i 'Srba'.

Prvi su predstavnici normalne, građanske Hrvatske – pristojni ljudi, potomci Srba doseljenih na područje Hrvatske tijekom turskih osvajanja ili pripadnici druge i treće generacije doseljenika iz BiH i Srbije za vrijeme SFRJ. To su građani Republike Hrvatske koji u kockastim dresovima navijaju za hrvatsku nogometnu ili rukometnu reprezentaciju, a mnogi od njih bili su i sudionici Domovinskog rata, naravno na hrvatskoj strani, ali to ne ističu kao razni „dragovoljci“ koji su najveći dio rata proveli kao pripadnici čuvene „Minhenske bojne“.

Takvi Srbi danas uglavnom žive u urbanim sredinama, budući da su oni iz ruralnih krajeva, zavedeni Miloševićevim obmanama, u kolovozu 1995. godine u najvećem broju napustili Hrvatsku. Slušaju urbanu glazbu, a svoje srpstvo, osim imenom i prezimenom, pokazuju jedino slavljenjem pravoslavnog Božića i Uskrsa.

Postoji i druga vrsta Srba u Hrvatskoj, a to su politički Srbi, kojima pripadaju Milorad Pupovac i ekipa oko njega, koji su svoje srpstvo odlučili – i u tome uspjeli – dobro naplatiti. Za razliku od ovih prvih, pristojnih i diskretnih hrvatskih Srba, kojima ne odgovaraju nikakve međunacionalne tenzije, političkim Srbima one su smisao postojanja – u njihovu je stalnom interesu da se u Hrvatskoj stvaraju sukobi između Hrvata i Srba kako bi tada mogli opravdavati svoje postojanje i održavati svoj etnobiznis.

Naposljetku, postoji i treća grupa hrvatskih Srba, ili bolje reći „Srba“, a to su ljudi koji ne moraju nužno biti pripadnici srpske nacionalne manjine, ali je njihov životni stil, način života, najbliži onome što se u većem dijelu hrvatske javnosti oduvijek pripisuje Srbima.

To je neko opće hrvatsko, ali i slovensko mišljenje, zaostalo još iz vremena obje Jugoslavije, o Srbima, preciznije Srbijancima i njihovu životnom stilu. Ono je, naravno, dijelom stvoreno na predrasudama, ali najvećim dijelom na slici kakvu su o sebi, kroz svoje filmove, romane i tekstove pjesama, stvorili sami Srbi.

Jedna od tipičnih slika koja najbolje oslikava tipičnog Srbina jest mačo muškarac koji je glavni pjevač i zabavljač na seoskim zabavama, koji pjeva pjesme u kojima se veličaju razni „velikani“ iz prošlih ratova, koji iz jurećeg automobila pištoljem puca u zrak dok mu istovremeno iz zvučnika trešti neka cajka i koji s ponosom maloljetnog sina uči pucati iz automatskog oružja.

Takav stil života nije u hrvatskoj tradiciji niti se uklapa u hrvatski kulturološki i civilizacijski doseg, za razliku od naših istočnih susjeda koji su ga uvijek s ponosom isticali.

Jedini u Hrvatskoj koji njeguju takav životni stil jesu Josip Dabro i ekipa oko njega. Oni su ta treća grupa hrvatskih „Srba“.

I taman dok mi se 'osušila tinta', pišući ovaj komentar, iz medija smo doznali da 'veliki Hrvat' Dabro u sebi doista ima i srpske krvi, jer mu je majka Srpkinja. Znam da nije pristojno ljudima brojati krvna zrnca, ali kao što je jednom rekao Isus, na čije se citate ekipa oko Dabre najčešće poziva. „Tko se lati mača, od mača će poginuti“.