Thompson i Kekin imaju isti problem - predobro žive da bi njihove angažirane tekstove netko shvatio ozbiljno

Mile Kekin, nesuđeni prvi gospodin Hrvatske (valjda bi se tako oslovljavao suprug nesuđene predsjednice države Ivane Kekin), jučer je točno u podne predstavio svoju navijačku pjesmu „Hrvatska je raj na zemlji“, zajedno s pratećim spotom.

Glazbenik je ovim potezom pokušao duhovito odgovoriti na izjavu premijera Andreja Plenkovića, koji je s ironijom i neskrivenim sarkazmom komentirao njegovu glazbu kao motivacijsku za sportaše.

Niti je Plenković bio duhovit kada se rugao Kekinovoj glazbi, a još manje je duhovit Kekinov odgovor, odnosno njegova parodija na navijačke pjesme.

Naime, koliko god bili oprečni u političkim stavovima (u glazbi čak i nisu, jer obojica njeguju sličan balkanski rock-stil), Mile Kekin i Marko Perković Thompson imaju jedan zajednički problem - obojica pokušavaju glumiti nekakav oporbeni i politički angažirani diskurs, a ni jednom to ne uspijeva.

Thompson pjeva kao da je na vlasti SDP, ili još gore SKH-SKJ, a ne njegovi HDZ-ovci u koaliciji sa strankom koju je osnovao njegov vjenčani kum Miroslav Škoro.

O tome kako MPT 'teško' živi u zemlji u kojoj, po njemu, vladaju Partija, masoni, komunisti i oni koji „nisu željeli Hrvatsku“, već smo više puta pisali, pa to ovdje ne treba ponavljati. Toliko mu je loše, da uspijeva dobro zarađivati čak i kad ne pjeva.

Nije loše ni Mili Kekinu. On se u svojoj „navijačkoj pjesmi“ sprda sa stanjem u Hrvatskoj, iako je naša zemlja upravo za njega i pristaše politike njegove supruge pravi raj na zemlji. Nitko u ovoj zemlji nema manje radnog staža, a više materijalnih i drugih benefita od članova stranke Možemo! - odnosno, nitko ne živi bolje s tako malo rada u realnom sektoru.

Mili Kekinu Hrvatska doista jest raj na zemlji - država mu plaća doprinose za mirovinu, a u Istri ima vilu koju iznajmljuje. Malo koji Šveđanin, na koje se referira u svojoj 'navijačkoj pjesmi', može se pohvaliti takvim standardom.

I Thompson i Kekin imaju isti problem - predobro žive da bi u svojim angažiranim tekstovima bili vjerodostojni.

I tu dolazimo do pravog problema današnje hrvatske, ali nažalost i svjetske glazbe: nema više angažiranih pjesama ni glazbenika.

Trap izvođači, koje slušaju današnji klinci, pjevaju isključivo o lovi, ševi, dobrim komadima, tulumima, šmrkanju, skupim automobilima i provodima uz bazene, a ovi koji, poput Thompsona i Kekina, glume neku angažiranost, previše dobro i lagodno žive da bi ih itko shvatio ozbiljno.

U mojoj mladosti trebalo je imati muda, poput Branimira Štulića, zapjevati „Samo nemoj, nemoj po glavi, druže plavi“, ili pjevati ono što su pjevali ljubljanski Pankrti. To su bili pravi angažirani izvođači, a ne ovi današnji s bazenima i penthouseima te političarima (nekome lijevi, nekome desni) u prvim redovima na svojim koncertima.