Nametanje vlastitog glazbenog ukusa nije izraz domoljublja, nego manjak političke zrelosti
Doček brončanih rukometaša u Zagrebu trebao je biti jedna od onih rijetkih situacija u kojima je hrvatsko društvo, barem na trenutak, jedinstveno. Umjesto toga, dobili smo još jedan dokaz da u Hrvatskoj danas ni sport više ne može pobjeći od ideološkog rovovskog rata. Za gorak okus u ustima koji je za sobom ostavio još jedan veliki sportski uspjeh, odgovornost snose gotovo svi akteri - i to podjednako.
Najprije sami rukometaši. Njihov sportski uspjeh je neupitan i zaslužuje puno poštovanje, ali upravo zato su imali i dodatnu odgovornost biti iznad svega što je uslijedilo. Nacionalni doček nije privatna zabava niti produžetak svlačionice, nego javni ritual koji pripada svima - i onima koji slušaju Thompsona i onima koji ga ne mogu smisliti. Nametanje vlastitog glazbenog ukusa kao uvjeta slavlja nije izraz domoljublja, nego manjak političke i društvene zrelosti.
S druge strane, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević odlučio se ponašati ne kao gradonačelnik glavnog i najvećeg grada u Hrvatskoj, nego kao sitni politikant koji je jedan nacionalni sportski uspjeh iskoristio za jeftino političko dodvoravanje vlastitom biračkom tijelu. Umjesto da smiruje strasti i traži kompromisno rješenje, svjesno je ušao u konflikt koji je unaprijed znao da će polarizirati javnost.
Ovakva „odlučnost“ možda će mu donijeti dodatne bodove unutar vlastitog ideološkog kruga, a možda i još jedan mandat na čelu Zagreba (iako je i to upitno u gradu u kojem je puna dva desetljeća vladao političar poput Milana Bandića), ali je ovim potezom svoju stranku Možemo! dodatno zacementirao na krajnje lijevoj strani političkog spektra, bez realnih šansi da ikada preraste u relevantnu nacionalnu političku snagu. Umjesto širenja političkog prostora, izabrao je njegovo sužavanje.
Ova zabrana možda jest formalno dosljedna, ali zabrane su politički gotovo uvijek loše rješenje. Ne zato što Thompson nije kontroverzan - nego zato što zabrane u ovako nabijenim simboličkim situacijama gotovo redovito proizvode kontraefekt. One ne gase sukob, nego ga hrane i produbljuju. Gradonačelnik se pritom postavio kao arbitar svjetonazora, a to je u pluralnom društvu uvijek sklizak i opasan teren.
No još je skandalozniji postupak premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, koji je, mimo odluke zagrebačke gradske vlasti, odlučio da će Vlada u Zagrebu svejedno organizirati doček brončanim rukometašima. Riječ je o silovanju demokracije i najgrubljem nepoštovanju demokratski izabrane vlasti u jednom gradu.
Marko Perković Thompson, paradoksalno, jedini je akter koji je iz ove priče izašao kao pobjednik. Ovaj pjevač već mjesecima sustavno provocira, svjesno ulazi u politički prostor i pritom vrlo vješto upravlja vlastitim imidžem. Svaki put kada se oko njega digne ideološka prašina, raste i njegova tržišna vrijednost. Thompson ovdje nije slučajna žrtva takozvane „cancel kulture“, nego racionalni igrač koji dobro zna da se u duboko polariziranom društvu sukob najlakše - i najskuplje - monetizira.
Najveći gubitnici su pak umjerene političke opcije. Ovakvi ideološki konflikti ne hrane politički centar, nego isključivo krajnju ljevicu i ekstremnu desnicu. Što je društvo podjeljenije, to je prostor za razumnu, pragmatičnu politiku manji.
Kako je jednom upozorio politički analitičar Žarko Puhovski, u ideološkim ratovima nitko doista ne pobjeđuje, ali netko uvijek profitira. U ovom slučaju profitirali su oni koji žive od sukoba, dok su izgubili oni koji bi trebali nuditi stabilnost, umjerenost i osjećaj zajedničkog interesa.
Na kraju, bronca hrvatskih rukometaša ostat će zapisana u sportskim almanasima. No doček će ostati upamćen kao još jedan propušteni trenutak zajedništva - ne zato što se u ovom našem podijeljenom društvu akteri nisu složili, nego zato što to više gotovo nitko ni ne pokušava. A to je već ozbiljniji problem od izbora glazbe na pozornici.