Od Trsta do iPhonea: kako je Amerika oblikovala naše vrijednosti i kako se taj svijet pred nama raspada

Nakon razlaza sa SSSR-om 1948. godine SFR Jugoslavija nije se u potpunosti odvojila od sovjetskog modela. I dalje je zadržan jednopartijski sustav, s komunizmom kao jedinom ideologijom, a što je meni osobno posebno zanimljivo, zemlja je ostala oslonjena na sovjetsko (rusko) naoružanje. Hrvatska je, kao jedna od nasljednica SFRJ, tek sada počela to mijenjati, kada su posljednji ruski MiG-ovi zamijenjeni francuskim Rafaleima, dok će ruske helikoptere zamijeniti američki Black Hawkovi.

Pored slobodnog putovanja naših građana na Zapad (nitko nije odlazio na privremeni rad u SSSR ili Mađarsku), najveći zaokret prema Zapadu i zapadnim vrijednostima Jugoslavija je nakon razlaza sa SSSR-om napravila u pop-kulturi. Za razliku od mladih Poljaka, Čehoslovaka, Mađara, Rumunja i Bugara, mi koji smo odrastali u Jugoslaviji imali smo gotovo neograničen pristup zapadnim filmovima (uz iznimku onih s božićnom tematikom) i glazbi. To je prije svega značilo američku i britansku glazbu te američku kinematografiju.

Za razliku od današnje globalizirane generacije mladih, koja podjednako uživa u korejskoj i američkoj pop glazbi te gleda američke i turske TV-serije, nama, tadašnjoj urbanoj mladeži, gotovo se sve vrtjelo oko američke pop-kulture.

Moja je generacija odrastala uz američke filmove, glumce i američku glazbu. Uostalom, i britanska rock-glazba, jednako kao i američka, vuče korijene iz američke crnačke glazbe (molim ideološke dušebrižnike da me ne prozivaju zbog uporabe izraza „crnačka”).

U SFR Jugoslaviji nismo mogli slobodno birati na demokratskim izborima, nismo smjeli pričati političke viceve, nismo smjeli otvarati poduzeća, a ako smo imali višak novca, najviše u što smo mogli ulagati bio je kvartovski kafić (ni market niste mogli imati). Nismo mogli kupovati sve što smo htjeli - to se moglo jedino odlaskom u Trst.

Jedino što smo tada mogli, a danas ne možemo, bilo je gledati obilje golotinje i seksa u udarnim TV-terminima. S druge strane, jedino što smo tada mogli jednako kao i čitav zapadni svijet bilo je uživati u najpopularnijim svjetskim filmovima i serijama te u najpopularnijoj i najkvalitetnijoj američko-britanskoj glazbi.

A početak i prapočetak, temelj i nadgradnja, vrh i vertikala svega toga bila je Amerika, odnosno Sjedinjene Američke Države.

SAD nema idealan politički sustav (predsjednik se bira posredno, a ne izravnim glasovima svih birača), nema idealan gospodarski sustav (izrazito je rigidan i antisocijalan) i ima loš sustav zdravstvenog i socijalnog osiguranja. No po pitanju inovacija, kreativnosti i slobodnog protoka ideja, nigdje u svijetu nema im premca. U tome su još uvijek u ogromnoj prednosti nad Kinom.

Sve što danas baštinimo - od glazbe i medija, preko tehnologije, do poslovnih procesa, ideja i inovacija - nastalo je u SAD-u.

Zbog svega toga ja sam veliki američki fan. Volim tu državu, volim srdačnost i gostoljubivost njezinih stanovnika (ako vam se dogodi problem na cesti, prije će vam netko pomoći u Americi nego u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji), volim njihovu jednostavnost, gdje se stvari rješavaju brzo i učinkovito, bez nepotrebne papirologije, i, što je najvažnije, volim njihovu pop-kulturu.

U SAD-u sam bio četiri puta. Automobilom sam prošao devet saveznih država i posjetio velike gradove: New York, Washington, Los Angeles, San Francisco i Las Vegas. Dvaput sam bio u zgradi američkog Kongresa - isto koliko i u Europskom parlamentu u Bruxellesu.

Općenito sam izrazito prozapadno orijentiran - nikada ne bih vozio kineski automobil niti koristio kineski mobitel.

I zato me u životu ništa, osim ratova uzrokovanih raspadom Jugoslavije, nije toliko zbunilo i zabrinulo kao aktualna situacija s Grenlandom, u kojoj SAD želi nasilno okupirati teritorij svog dugogodišnjeg i izrazito lojalnog saveznika. Na čelu države koja nam je veći dio života bila uzor danas se nalazi luđak i idiot - okružen luđacima i idiotima - koji uopće ne razumiju geopolitiku i međunarodne odnose.

Ovo nema presedana u novijoj povijesti. Lako je kada Rusija napadne Ukrajinu pa je zapadni svijet izolira. Ruski doprinos modernoj civilizaciji svodi se na plin i naftu tipa Ural, ionako lošije kvalitete od arapske. Bez svega toga možemo. Ništa mi iz Rusije ne nedostaje i nikada neće - ni tehnologija, ni omiljeni proizvodi, ni modni brendovi, ni automobili, ni hrana, ni piće, ni filmovi, ni serije, ni glazba.

Ali SAD je nešto sasvim drugo. Ako s njima uđemo u dugotrajni sukob - ne mora on biti vojni, dovoljan je trgovinski, ideološki ili kulturološki rat - srušit će se sve u što smo vjerovali: naši mladenački ideali i vrijednosni sudovi.

Hoćemo li prestati koristiti iPhone? Hoćemo li Windowse, iOS-e i Androide morati zamijeniti Linuxom? Hoćemo li ostati bez Googleovih karata?

Bojim se da smo danas na Zapadu poput stanovnika Rima krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća. Da je tada netko prosječnom Rimljaninu rekao kako će za stotinjak godina propasti Rimsko Carstvo i da će svijetom zavladati potpuno nova civilizacija, slatko bi se nasmijao, uvjeren u bezgraničnu moć i otpornost rimske civilizacije.

Bojim se da smo danas upravo ti Rimljani - mirno promatramo kako nam se pred očima urušava zapadna civilizacija.

Utješno je jedino to što je ipak bolje biti poput Rimskog Carstva nego poput Atlantide.