Danci ukinuli slanje pisama, a Mostovci traže ustavnu zaštitu gotovine – i to ne generala

Prošlog utorka danska pošta isporučila je svoje posljednje pismo. Razlog je očit - uslijed sve veće digitalizacije ostalo je vrlo malo, ili nimalo, onih koji i dalje pisma šalju na tradicionalan način, pa je državnoj pošti postalo posve neisplativo održavati ovu uslugu. Danska pošta je 2024. godine isporučila čak 94 % manje pisama nego 2000. godine.

Odluka o prekidu dostave pisama najavljena je 2025. godine, a uključivala je i uklanjanje 1.500 prepoznatljivih crvenih poštanskih sandučića diljem zemlje.

Naravno, tko želi slati pisma i dalje to može - ako pismo upakira u paket, jer je dostava paketa već godinama glavni poštanski biznis, a razvojem e-trgovine tržište paketa sve više raste.

Samo devet dana nakon povijesne odluke iz Danske, saborski zastupnici Mosta najavili su da će u Sabor uputiti proceduru za prijedlog izmjena Ustava kako bi se zaštitila gotovina kao sredstvo plaćanja u Hrvatskoj.

„Nemamo ništa protiv drugih oblika plaćanja, ali gotovina mora ostati sredstvo plaćanja. Moramo zaštititi pravo na privatnost i poslati poruku da u bilo kojoj kriznoj situaciji ne smije doći u pitanje sloboda građana“, pojasnio je Mostovu inicijativu saborski zastupnik Nikola Grmoja.

Od stranke koja se protivila cijepljenju nismo ni mogli očekivati više. Najsmješnije je da njihov motiv zapravo i nije briga za starije, koji se možda ne snalaze s karticama, već njihova očita opsjednutost teorijama zavjere prema kojima digitalizacija služi samo tome da bi nas neki izmišljeni centri moći kontrolirali i upravljali nama.

Ako Mostovci doista vjeruju u to, onda neka se, za početak, svi isključe s društvenih mreža, na kojima su aktivni više od prosječnog građanina. Više je Grmoja na Facebooku, X-u i drugim mrežama nego najpoznatije influencerice.

Ako su pak zabrinuti za penzionere, onda jako potcjenjuju građane Hrvatske i svoje potencijalne birače. Kao prvo, mirovine se u Hrvatskoj već godinama isplaćuju isključivo na tekuće račune i većina penzionera ima barem debitnu karticu.

Ali više od toga - današnji umirovljenici nisu nekakvi nonići i nonice iz dječjih priča i pjesmica. To su uglavnom osobe rođene netom prije ili poslije Drugog svjetskog rata, koje su najbolje godine proživjele u 60-ima i 70-ima prošlog stoljeća, kada je bivšu SFRJ zahvatio prvi veliki val konzumerizma. Današnji penzići u mladosti su slušali Bijelo dugme i Beatlese, odlazili u shopping u Trst i prvi među građanima država istočne Europe počeli koristiti kartice.

Možda u nekoj zabiti oko Metkovića, odakle je Grmoja, ima penzionera koji se ne znaju služiti karticama, ali nama u Istri Mostova inicijativa je na razini dobrog vica ili doskočice.

I još da su se zaustavili samo na inicijativi za prijedlog takvog zakona, možda bih čak imao i razumijevanja, ali inzistirati da upotreba gotovine uđe u preambulu Ustava – totalna je budalaština.

U Hrvatskoj doista nemamo sreće s tim referendumskim inicijativama. Od toliko važnih pitanja ispada da su nekim Hrvatima važne samo dvije stvari - da je brak isključivo zajednica muškarca i žene (nikako žene i žene ili, ne dajbože, muškarca i muškarca) i da gotovina kao sredstvo plaćanja u Hrvatskoj mora ostati zauvijek.

Za 30-ak godina u čitavom svijetu možda će se plaćati treptajem oka ili nekim drugim tehnološkim čudom, a Europska središnja banka samo će za 2,5 milijuna Hrvata (koliko će nas do tada ostati) tiskati i kovati eure.

Da su političari nekada bili blesavi kao ovi sadašnji, netko je mogao u Ustav staviti odredbu da, uz televizor u boji, svakome mora biti dostupan i ustavno zajamčen crno-bijeli televizor, da se uz pametni telefon obavezno osigura i telefonska govornica na svakom uglu, da se uz e-mail štiti i faks ili da se, uz GPS, obavezno čuva papirnata karta.

Kad sam na radiju jučer čuo vijest da Most želi Ustavom zaštititi gotovinu, majke mi, pomislio sam da misle na generala Gotovinu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da netko ozbiljan želi mijenjati Ustav zbog papirnatog i kovanog novca.

Nažalost, njihova će inicijativa sigurno imati značajan broj sljedbenika. Sjetite se samo onih dugačkih redova 30. i 31. prosinca i ljudi koji su satima čekali kako bi do isteka roka stigli zamijeniti zadnje kune - tri godine i 1.095 dana nakon uvođenja eura.