IDS je 1992. godine SDP-u uzeo sve - Siniša Hajdaš Dončić sada to želi natrag

Točno godinu dana trebalo je predsjedniku SDP-a Siniši Hajdaš Dončiću da skine rukavice kada je u pitanju IDS. Dva dana prije prošlogodišnjeg Božića i nekoliko dana nakon neuspješnog glasanja u Saboru o povjerenju Vladi, koje je tada novoizabrani predsjednik SDP-a inicirao nakon uhićenja Vilija Beroša, u razgovoru za Jutarnji list Hajdaš Dončić rekao je da neki zastupnici namjerno nisu došli na glasanje.

„I to smo vidjeli. Maske su pale“, odgovorio je, a na pitanje novinarke Ivanke Tome u kojim su strankama Plenkovićevi žetoni, Hajdaš Dončić odgovorio je: „U nekim regionalnim. Više od toga neću reći“.

Prije godinu dana mogli smo samo nagađati da je predsjednik SDP-a aludirao na dva IDS-ova saborska zastupnika, ali od jučer, nakon njegova intervjua za Novu TV, više nema nikakve dvojbe - Siniša Hajdaš Dončić prvi je put otvoreno optužio IDS za suradnju s HDZ-om i rekao da na njih više ne računa kao potencijalne partnere.

„Kako se on sada razvija, IDS nam nije poželjan partner. Napuštaju neke vrijednosti i bojim se da će to otići do razine HDZ-a u Istarskoj županiji. Ali pohvalit ću bivšeg predsjednika Dalibora Pausa, koji je korektan političar i saborski zastupnik“, kazao je Hajdaš Dončić novinarki Sabini Tandara Knezović.

U svom prepoznatljivom bahatom i arogantnom stilu, koji je možda privlačan tradicionalnim SDP-ovim simpatizerima, ali odbija umjerene birače centra, Hajdaš Dončić grubo je izvrijeđao IDS i istodobno komplimentirao bivšem predsjedniku te stranke, što se može protumačiti jedino kao snubljenje Pausa da, nakon što ga je stranka „izdala“, prijeđe u redove SDP-a i tako dodatno oslabi IDS u Saboru.

No Hajdaš Dončić nije prvi predsjednik SDP-a koji je otvoreno zaratio s IDS-om - to su radili svi osim Ivice Račana.

Povijest odnosa IDS-a i SDP-a obilježena je stalnim suparništvom, čije uzroke treba tražiti još u prvim danima demokracije i počecima IDS-a, kada je tada mlada regionalna stranka, uz potporu tadašnjeg SDP-ova predsjednika Skupštine općine Pula Luciana Delbianca, od istarskog SDP-a preuzela najbolje kadrove, većinu članstva i gotovo sve birače.

IDS-ovi političari tada su glasno govorili ono što su istarski SDP-ovci mislili, ali se nisu usudili reći. Naravno, članovi istarskog SDP-a znali su kako tada diše istarsko biračko tijelo, čak su središnjici predlagali da na izbore izađu kao Istarski SDP, ali tadašnji predsjednik stranke Ivica Račan nije htio ni čuti za tako nešto.

Posljedica je bio SDP-ov izborni poraz u Istri već na parlamentarnim izborima 1992. godine, kada su IDS-ovi kandidati pobijedili u sve tri istarske izborne jedinice, a potpuni debakl SDP je doživio na lokalnim izborima 1993. godine, kada se broj njihovih vijećnika u novoosnovanim istarskim gradovima, općinama i u Skupštini Istarske županije sveo na statističku pogrešku.

SDP je u prvoj polovici devedesetih u Istri dobivao manje glasova od HDZ-a. U drugoj polovici devedesetih počeli su se polako oporavljati, i to uz pomoć IDS-a, pa je nakon izbora 1997. godine IDS-ova većina za potpredsjednika Županijske skupštine iz redova oporbe „izabrala“ SDP-ovca, iako je najjača oporbena stranka bio HDZ.

IDS je u međuvremenu postao jedna od stožernih stranaka hrvatske oporbe i na prvim izborima nakon Tuđmanove smrti, 3. siječnja 2000. godine, IDS i SDP su, uz ostale četiri stranke tzv. „Šestorke“ (HSLS, HSS, HNS i LS), prvi put smijenili HDZ s vlasti.

Predsjednik SDP-a Ivica Račan bio je premijer, a predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić ministar europskih integracija. Nino je godinu dana prije izbora „iscenirao“ sukob s Vladom zbog istarskog statuta kako bi mogao podnijeti ostavku i pripremati se za nadolazeće lokalne izbore.

Zanimljivo je da, iako mu je IDS u Vladi okrenuo leđa, Račan nije išao razbijati koalicije koje su istarske organizacije SDP-a imale s IDS-om, za razliku od Zorana Milanovića koji je pokrenuo rat s IDS-om u vrijeme najčvršće suradnje tih dviju stranaka u Vladi.

Da podsjetimo, idila između IDS-a i SDP-a potrajala je sve dok Zoran Milanović nije postao premijer i, umjesto da ide u završni obračun s HDZ-om, on se namjerio na IDS, s kojim je bio u koaliciji na državnoj razini.

Milanović je tada raspustio sve SDP-ove gradske i općinske organizacije u Istri koje nisu htjele razvrgnuti koalicije s IDS-om. Smijenjen je i dugogodišnji predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac, koji je, dok su te stranke bile u savezu, obnašao dužnost predsjednika Skupštine Istarske županije.

Odnosi između IDS-a i SDP-a nakon toga se nikada više nisu popravili. Stranke su surađivale rijetko i to isključivo iz pragmatičnih razloga - kada je IDS koalicijom sa SDP-om želio osigurati sigurna tri mandata u Saboru ili kada je trebalo podržati SDP-ova kandidata za predsjednika države.

Podrška Ivi Josipoviću donekle je bila razumljiva, ali podrška Zoranu Milanoviću, nakon svega što se između njega i IDS-a dogodilo uoči i tijekom lokalnih izbora 2013. godine, kada je Damir Kajin bio SDP-ov kandidat za župana, bila je ravna protuprirodnom bludu.

Ni Peđa Grbin kao predsjednik SDP-a nije bitno mijenjao odnos prema IDS-u, što i ne čudi budući da je on jedan od kadrova koje je Milanović promovirao u Istri nakon što je raspustio i smijenio većinu dotadašnjeg stranačkog vodstva.

Siniša Hajdaš Dončić ima isti cilj kao i njegovi prethodnici na čelu SDP-a - vratiti IDS-u milo za drago jer im je 1992. godine preoteo članstvo i birače. Sve ono što je Delbianco iz SDP-a „odnio“ u IDS, SDP sada želi vratiti natrag. Zato između ove dvije stranke nikada neće biti mira.

No ono u čemu SDP-ovi stratezi možda griješe jest činjenica da nove generacije birača više nisu toliko ideološki isključive, što znači da nije nužno da će baš svaki razočarani IDS-ov glasač prijeći SDP-u. Prošli lokalni izbori pokazali su da i HDZ može rasti u nekada tradicionalno IDS-ovim sredinama.