Uz obljetnicu Tuđmanove smrti: U Istri je pogrešno protumačen, a pogriješio je s BiH i spornim pozdravom
Jučer je obilježena 26. obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Više od četvrt stoljeća je prošlo, a meni, koji sam više od tri desetljeća u novinarstvu, kao da je bilo jučer.
U Istri i Hrvatskoj danas postoji tisuće mladića i djevojaka s pravom glasa (dakle starijih od 18 godina) koji u Tuđmanovo vrijeme nisu bili ni rođeni, već su rođeni nekoliko godina nakon njegove smrti.
Ja sam, nažalost, stariji pa pamtim i Titovu i Tuđmanovu smrt. Na dan kada je umro Josip Broz Tito, 4. svibnja 1980. godine, kao učenik sedmog razreda osnovne škole u Nedešćini vraćao sam se s nekog izviđačkog natjecanja na otoku Krku.
Dok smo se vozili i zafrkavali u autobusu, Tito je već sat vremena bio mrtav, a mi, naši roditelji i čitava Jugoslavija doznali smo to tek oko 19 sati, kada je vijest tužnim i ozbiljnim glasom iz zagrebačkog TV studija priopćio voditelj Miroslav Lilić.
Dobro pamtim i Tuđmanovu smrt. U to sam vrijeme bio direktor Radio Labina i nešto iza pola noći probudio me telefon u stanu. S druge strane bio je dežurni policajac iz labinske policijske postaje. Rekao mi je da je predsjednik države umro te da bi trebalo isključiti glazbu na radiju.
Tuđman i Tito, Tuđman ili Tito - rasprava je to koja je obilježila posljednjih deset godina prošlog i prvih deset godina ovog stoljeća. Za mene između ove dvojice velikih državnika i nacionalnih vođa nikada nije bilo „ili“. Poštovanje prema jednom ne isključuje drugo; oba su ostavila velik i neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.
Nažalost, nekim pripadnicima mlađih generacija dilema više nije Tito ili Tuđman, već Tito ili Pavelić, što samo pokazuje koliko je Tuđman imao ispravan pogled na hrvatsku povijest, ulogu hrvatskog partizanskog pokreta i odnos prema totalitarnim režimima. Iako je u svojim stavovima mogao biti i malo fleksibilniji, o čemu ću više pri kraju teksta.
Svoj jasan i nedvojben stav o ustašama i NDH Tuđman je pokazao i na svom prvom predizbornom skupu u Istri, 11. travnja 1990. godine u Pazinu.
Tuđmanov govor u Pazinu
O tome sam već pisao, ali vrijedno je ponoviti da je Tuđman u Pazinu, među ostalim, kazao da prihvaća ono što je bilo ispravno u hrvatskoj ljevici.
„Mi nismo za ustašku Hrvatsku, koja je nastala i nestala u Drugome svjetskom ratu, i koja je prepustila ne samo Istru nego i Dalmaciju Talijanima. Mi smo za suverenu Hrvatsku, za koju se borila i hrvatska ljevica“, rekao je tada Tuđman.
Gledano iz današnje perspektive, taj je govor bio vrlo dobar: odmjeren, pomirljiv i državnički. Posebno bi ga trebali proučiti ustašofili koji se pozivaju na Tuđmanovu političku ostavštinu, jer on je u Pazinu jasno osudio NDH i odao počast istarskom partizanskom pokretu.
Ipak, govor je imao vrlo negativan utjecaj na odnos većine Istrana prema njemu i HDZ-u, ponajviše zbog pogrešne interpretacije jedne njegove rečenice objavljene u Glasu Istre.
Naime, godinama se Tuđmanu pripisivala izmišljena izjava da je Istranima koji ne prihvaćaju politiku HDZ-a poručio neka napuste Istru. Međutim, on je aludirao na doseljene ljude iz drugih krajeva Jugoslavije – uglavnom pripadnike JNA, policije, KOS-a i SDB-a - koji su, po zadatku, morali doći na HDZ-ovu tribinu u Pazinu i zviždati.
Tuđman je svoj govor započeo riječima: „Dragi Istrani, štovane dame i gospodo, draga hrvatska braćo i sestre, kao i svi ostali sugrađani i državljani ove naše Hrvatske - uključujući i one koji zvižde - jer i ti građani Republike Hrvatske moraju shvatiti da je ovo hrvatska zemlja, te da će morati poštovati tu zemlju i svoje hrvatske sugrađane ili će morati potražiti drugi dom.“
Da je pritom mislio na pripadnike saveznog represivnog aparata, jasno je iz drugog dijela govora u kojem je kazao:
„Iako smo nastupili s programom koji je demokratski i koji priznaje sva ljudska i građanska prava kakva je civilizirano čovječanstvo prihvatilo u Europi i svijetu, upravo oni koji ovdje zvižde ta prava krše na Kosovu, ubijajući nevine ljude.“
U svom prvom govoru u Istri Tuđman je podsjetio i na veliki doprinos istarskih partizana ne samo priključenju Istre Hrvatskoj nego i oslobođenju ostalih dijelova zemlje, jer se velik broj Istrana borio u Gorskom kotaru, gdje su formirali brigadu Vladimira Gortana i utemeljili 43. istarsku diviziju pod partizanskim vodstvom Glavnog štaba Hrvatske.
Tuđman i Tito, dva velika Zagorca, dva autoritativna vođe i dva partizana. Tito je Hrvatskoj priključio Istru, Rijeku i Zadar, ali joj je oduzeo Srijem, Hercegovinu, pola Bosne i Boku Kotorsku.
Nije trebalo ukinuti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu
Tuđman je, nažalost, pao u međunarodnu izolaciju jer je dijelove BiH koje je Tito oduzeo Hrvatskoj pokušao redefinirati unutar te države.
Politika prema BiH, po meni, njegova je jedina strateška pogreška - ne zbog toga što ju je navodno pokušao dijeliti, nego zato što je pod pritiskom međunarodne zajednice pristao ukinuti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu.
Jer BiH je na kraju svejedno podijeljena, a to je učinila sama međunarodna zajednica priznavši Republiku Srpsku, jedinu republiku ili autonomnu pokrajinu koja nije postojala u Ustavu SFRJ iz 1974. godine, a nije spominjana ni na II. zasjedanju AVNOJ-a 29. studenoga 1943. u Jajcu.
Kada je Srbima u BiH priznat njihov entitet, to je trebalo omogućiti i Hrvatima. Da je tako učinjeno, danas ne bismo imali problem s izborom predstavnika Hrvata u trojno Predsjedništvo BiH, kao ni s provedbom presude Sejdić–Finci Europskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđeno da se zagarantiranim izborom po jednog Srbina, Hrvata i Bošnjaka diskriminiraju pripadnici ostalih naroda u toj zemlji.
Da se BiH sastoji od tri, umjesto dva entiteta, svaki bi entitet birao svog člana Predsjedništva bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost. Tada se ne bi moglo događati, kao sada, da većinski Bošnjaci biraju „svog“ Hrvata koji će Hrvate predstavljati u Predsjedništvu BiH.
Sporni pozdrav 'Za dom spremni'
Druga pogreška koju je Tuđman, po meni, učinio jest ona oko pozdrava „Za dom spremni“, koji posljednje desetljeće opterećuje hrvatski javni prostor. Naime, da ga je Tuđman - zbog njegove sasvim drugačije uloge u Domovinskom ratu - rehabilitirao, kao što je to učinio s kunom, službenim novcem NDH (jer ne postoji nijedna država prije NDH u kojoj je kuna bila službena moneta), Hrvatska danas ne bi imala toliko ideoloških podjela ni nepotrebnih političkih sukoba.
Da je Tuđman 1994. godine rehabilitirao ZDS, kao što su Ukrajinci učinili s pozdravom "Slava Ukrajini", koji su u Drugom svjetskom ratu koristili njihovi nacistički kolaboracionisti, hrvatski ljevičari i politički Srbi bi, kao u slučaju kune, nekoliko mjeseci gunđali, a potom bi sve bilo zaboravljeno.
Tri desetljeća kasnije nikome ne bi bilo zanimljivo uzvikivati 'ZDS', a M.P. Thompson bio bi osrednji pjevač kojeg bismo se, poput Dražena Žanka ili Hrvoja Hegedušića, sjećali po nekoliko domoljubnih pjesama iz doba rata.
Kad smo kunu mijenjali eurom, za službenom monetom NDH više su žalili ljevičari nego desničari.