Hoće li Hrvatska zbog tužbe umirovljenika iz Pule morati mijenjati Ovršni zakon?

Slučaj Vladimira Radeke, umirovljenika iz Pule, osim što je po tko zna koji put ukazao na neučinkovitost hrvatskog pravosuđa, upozorio je i na nešto mnogo ozbiljnije - činjenicu da hrvatski zakonodavni sustav još uvijek nije u potpunosti usklađen s legislativom Europske unije.

Radekina priča, nažalost, već je mnogo puta ispričana u raznim hrvatskim sudskim postupcima, samo s drugim akterima. Nakon što više nije mogao plaćati kredit za kuću u ulici Put za Forticu u Puli, koji je podigao još kod bivše Istarske banke, kasnije preuzete od mađarskog OTP-a, banka mu je ovršila nekretninu i potom je prodala jednom Ukrajincu s bugarskom putovnicom - za iznos četiri puta manji od procijenjene vrijednosti.

Nakon višegodišnjih sporova u kojima je pokušavao osporiti ovrhu, Radeka se teško razbolio, a dodatni udarac bila je smrt odvjetnika koji ga je godinama zastupao.

Slučaj je ove godine preuzeo pulski odvjetnik Dino Čekada, a prva stvar koju je morao učiniti bila je odgoditi deložaciju zakazanu za 3. prosinca ove godine. Budući da niži sudovi uopće nisu reagirali na podneske njegovog klijenta, Čekada je 21. studenoga zahtjev za odgodu deložacije uputio i Ustavnom sudu RH. No, ni od njih nije stigao nikakav odgovor.

Na Radekin nagovor naposljetku se odlučio obratiti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Učinio je to 27. studenoga, iako nije imao velika očekivanja, budući da je do deložacije ostalo tek pet dana.

U zahtjevu za privremenu mjeru kako bi spriječio deložaciju, Čekada se pozvao na Pravilo 39 Poslovnika Europskog suda za ljudska prava, koje omogućuje privremenu obustavu postupaka koji bi mogli uzrokovati nepopravljivu štetu.

U podnesku je naveo da je nekretnina Vladimira Radeke, procijenjena na najmanje dva milijuna eura, prodana na dražbi za višestruko nižu cijenu – „najmanje četiri puta ispod stvarne vrijednosti“. Istaknuo je i da su domaći sudovi mjesecima ignorirali njegove podneske: od prijedloga za odgodu ovrhe i opozicijske tužbe, do zahtjeva za suđenje u razumnom roku i prijedloga za privremene mjere. Dio postupaka, tvrdi, prebacivan je između Pule, Pazina i Labina, a ni nakon više od dvije godine nije donesena nijedna odluka o ključnim žalbama.

Čekada je posebno ukazao na nejednakost postupanja: dok se u ovršnom predmetu sve odluke donose ubrzano, u ostalim povezanim postupcima „ne događa se ništa“. Zbog toga Radeka smatra da su mu povrijeđena prava na dom, na pošteno suđenje i na zaštitu vlasništva zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

U zahtjevu Sudu naglašeno je da je riječ o njegovoj jedinoj nekretnini te da mu prijeti gubitak doma bez učinkovite sudske zaštite. S druge strane, tvrdilo se da bi odgoda ovrhe štetila jedino formalnom vjerovniku, dok bi šteta za Radeku bila nepopravljiva.

Čekada je zatražio da Europski sud za ljudska prava naloži Hrvatskoj hitnu obustavu ovrhe i odgodu deložacije do okončanja postupaka pred domaćim sudovima i Sudom u Strasbourgu. Uz zahtjev je priložio petnaestak domaćih sudskih akata - od rješenja o prodaji nekretnine do ustavne tužbe - tvrdeći da potvrđuju neučinkovitost sustava i pravnu nesigurnost koja ga je dovela pred europski sud.

Obrat nezamisliv u hrvatskoj sudskoj praksi

I tada se dogodio obrat nezamisliv u hrvatskoj sudskoj praksi. Već sljedećeg dana iz Strasbourga je stigao zahtjev za dodatno očitovanje, u kojem je, među ostalim, zatražena dokumentacija o Radekinom zdravstvenom stanju te odgovor na pitanje je li od države zatražio alternativni smještaj, budući da mu je to pravo osigurano europskim propisima o ljudskim pravima.

Šokiran brzinom reakcije Suda, Čekada je odmah pribavio liječničku dokumentaciju i objasnio da Radeka nije podnio zahtjev za alternativnim smještajem jer takva mogućnost u ovoj fazi ovršnog postupka uopće nije predviđena hrvatskim Ovršnim zakonom.

Naime, člankom 131.a Ovršnog zakona uređeno je stambeno zbrinjavanje ovršenika, ali tek ako on dobrovoljno preda nekretninu u posjed kupcu, i to isključivo kao novčana naknada, koju je moguće zatražiti tek nakon predaje nekretnine. To znači da država nije dužna osigurati bilo kakav alternativni smještaj: ovršenik mora prvo iseliti, a zatim naknadno podnijeti zahtjev o kojem odlučuje Hrvatski zavod za socijalni rad u posebnom upravnom postupku - što naravno ne jamči da će zahtjev biti usvojen.

Budući da je uslijedio vikend, Čekada je podnesak poslao u ponedjeljak, 1. prosinca, svega 36 sati prije deložacije. Da se radilo o hrvatskom sudu, to bi bilo prekasno. No, nadu je ulijevala činjenica da nijedan hrvatski sud ne bi ni nakon jednog dana od zahtjeva pozvao na dostavu dodatnih podnesaka - kao što je učinio sud u Strasbourgu.

Odluka iz Strassbourga stigla samo nekoliko sati prije deložacije

A onda, kao u napetom trileru, u utorak u 19 sati, samo nekoliko sati prije deložacije, iz Strasbourga je stigla odluka o privremenoj mjeri u predmetu Radeka protiv Hrvatske, koju je potpisao dežurni sudac Erik Wennerström. Ne treba ni naglašavati da u Hrvatskoj ne postoji ništa slično „dežurnom sucu“ koji 24 sata dnevno rješava hitne slučajeve.

U obrazloženju na engleskom jeziku navedeno je da je Sud 2. prosinca 2025. razmotrio zahtjev te odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, da Vladi Hrvatske, u skladu s Pravilom 39, naznači kako se deložacija zakazana za 3. prosinca treba obustaviti do 7. veljače 2026.

Sud je također od obje stranke, od Vladimira Radeke i Republike Hrvatske, zatražio da do 7. siječnja 2026. dostave informacije o tome ima li podnositelj pristup alternativnom smještaju ili drugom obliku skloništa u slučaju deložacije iz jedinog doma.

Najzanimljivije je da je Europski sud za ljudska prava već iste večeri, pisanim putem, preko pošte dostavio odluku sutkinji koja vodi postupak, Vladi RH i Ravnateljstvu policije.

Ono za što hrvatskim sudovima trebaju mjeseci ili godine, Europski sud za ljudska prava riješio je u samo pet dana.

Nakon ovog, slobodno možemo reći, sudskog presedana, postavlja se pitanje: hoće li Hrvatska sada morati mijenjati Ovršni zakon kako bi ga uskladila s europskom pravnom stečevinom, s obzirom na to da u važećem zakonu ne postoji odredba prema kojoj država mora osigurati alternativni smještaj osobi koja nakon ovrhe ostane bez kuće ili stana?