Je li pravedno da netko s malom plaćom iz svog poreza bogatim roditeljima plaća besplatni dječji vrtić?

U predizbornoj kampanji u Istri besplatni vrtići i jaslice postali su obavezni dio repertoara svake lokalne vlasti. Birači to vole, ali ništa što je potpuno besplatno nikada nije uistinu besplatno - netko to uvijek plati. Najbolji primjer je zdravstvo, gdje jednaku uslugu dobivaju i oni koji uredno plaćaju sve doprinose, kao i oni koji si čitav život isplaćuju minimalac, posluju u 'sivoj zoni', voze skupe aute i kupuju apartmane, ali od države očekuju maksimalnu i besplatnu zdravstvenu zaštitu.

Općenito, ne volim 'besplatne' stvari. Radije ću platiti kvalitetu nego dobiti lošiju uslugu samo zato što je besplatna.

Domovi za starije nisu besplatni, ali ih županija, gradovi i općine obilato subvencioniraju. Teško je pronaći građanina koji će biti protiv toga. Međutim, ja svoju majku nikada neću smjestiti u Dom za starije, ali iz svoje plaće svejedno moram plaćati za one koji će to učiniti sa svojim roditeljima, iako im to možda nije nužno potrebno i još pritom zarađuju više od mene.

To nisu mali novci - po jednom korisniku subvencija iznosi oko 12.000 eura godišnje. Međutim, ni to nije dovoljno da se zadovolje svi, pa je na sjednici Skupštine Istarske županije vijećnik HSU-a Enco Crnobori zatražio da se subvencionira i smještaj u privatnim domovima za starije.

Crnoborijev zahtjev nije nelogičan, jer gradovi i općine subvencioniraju i smještaj djece u privatnim dječjim vrtićima.

I sada dolazimo do teme s početka ovog komentara - besplatnih dječjih vrtića.

Kao prvo, to što neki gradovi i općine imaju ili će imati besplatne vrtiće, pa to prodaju kao simpatičan propagandni spin, samo je djelomično točno, jer dječji vrtići u Hrvatskoj (za razliku od većine bogatijih zemalja EU) oduvijek su najvećim dijelom besplatni.

Primjerice, u Labinu je ekonomska cijena smještaja u vrtiću 437 eura, a roditelji plaćaju samo 91 euro, dakle 20 posto cijene koštanja.

U Puli je do sada taj omjer bio nešto viši u korist roditelja - realna cijena smještaja je 397 eura po djetetu, a roditelji su plaćali 92 eura, dakle 23 posto. No ako iznosu subvencija pridodamo i 430.000 eura koje je Grad Pula samo ove godine u nekoliko navrata uplatio vrtićima kao pomoć za lakše poslovanje, onda je postotak koji roditelji stvarno plaćaju još manji.

S povećanjem cijena, pulski roditelji su smještaj u vrtićima plaćali 112 eura, a od 1. siječnja neće plaćati ništa.

Razumijem da je mnogim roditeljima i tih 112 eura bilo puno, ali isto tako moramo uzeti u obzir da se u Istri uglavnom dobro živi, da ljudi imaju solidne plaće (da nije tako, većinu slabije plaćenih poslova ne bi radili stranci), da mnogi uz plaću imaju i dodatnu zaradu od iznajmljivanja, pa im tih 112 eura nije veliki izdatak.

E sad se postavlja pitanje: je li bolje imati potpuno besplatne vrtiće ili da se, barem simbolično kao i do sada, ipak plaćaju - ali da se zahvaljujući tome odgajateljice bolje plate, da djeca jedu kvalitetniju hranu i da predškolski odgoj općenito bude na višoj razini?

Odgovarajući na pitanje Enca Crnoborija o subvencioniranju smještaja u privatnim domovima za starije, župan Boris Miletić kazao je da prije toga treba provesti sveobuhvatnu reformu. „Moj je prijedlog već godinama usmjeren na kriterije temeljene na imovinskom cenzusu, a ne isključivo na visini mirovine. Tako bi se jasno utvrdilo tko ima pravo na subvencionirani smještaj, neovisno o tome koristi li županijski, gradski, općinski ili privatni dom“, poručio je župan.

Isti kriterij mogao bi vrijediti i za subvencije smještaja u dječjim vrtićima - neka imovinski cenzus određuje visinu subvencije, dakle ne samo visina plaće, nego i vrijednost cjelokupne imovine. Oni roditelji koji imaju više neka i vrtić plaćaju više, a oni koji manje zarađuju neka plaćaju manje.

Jer sada imamo situaciju da roditelji koji, primjerice, zajedno zarađuju više od 4.000 eura mjesečno - a takvih u Istri ima dosta, i to ne samo među visokoobrazovanim ljudima na položajima i menadžerskim pozicijama (ako ne vjerujete, pitajte ugostitelje koliko plaćaju konobare i kuhare ili jednostavno naručite postavljanje novih keramičkih pločica) - i koji su dosad plaćali samo 112 eura za vrtić, sada neće plaćati ni to.

Je li pravedno da netko s malim primanjima, koji uz to ni nema malu djecu (iako to nije bitno) iz svog poreza bogatim roditeljima plaća besplatni dječji vrtić?

Netko će reći: zašto bi ljudi koji imaju veće prihode, samo zato što zarađuju više, istu uslugu plaćali skuplje nego oni koji manje zarađuju, kada sve ostale usluge plaćaju isto? Ali činjenica je da većinu tih usluga nitko ne subvencionira, a kamoli samo određenim skupinama.

Najčešći argument zagovornika besplatnih vrtića je da je to jedna od najboljih demografskih mjera. Stoga ću ponoviti ono što sam već nekoliko puta pisao na ovom mjestu - moderne obitelji jednostavno ne žele imati puno djece. Nema te demografske mjere koja će obitelji u 21. stoljeću natjerati da imaju više od dvoje djece, ako to ne žele. Ne uspijeva to ni najbogatijim zemljama Zapada. Prirodni prirast obrnuto je proporcionalan gospodarskom i društvenom razvoju – što je zemlja bogatija i naprednija, prirast je manji.