Povijest se ponavlja? Ima jedna stvar koja povezuje Suzanu Jašić i Luciana Delbianca

Ne stišavaju se odjeci odličnog govora koji je gradonačelnica Pazina Suzana Jašić održala u Spomen domu 13. rujna, povodom 82. obljetnice Pazinskih odluka. Njezin govor u integralnom obliku objavljen je na službenim stranicama Grada Pazina, pa su ga mnogi dijelili putem društvenih mreža. Nakon što smo ga prenijeli i mi, najčitaniji istarski portal, gotovo da nema osobe u Istri koja se zanima za politiku, a da ga nije pročitala.

Članovi njezine stranke Možemo! proširili su ga po cijeloj Hrvatskoj, a nakon što joj je upravo zbog tog govora svoju kolumnu u Večernjem listu posvetio i jedan od najpoznatijih i najprevođenijih hrvatskih književnika, Miljenko Jergović, Suzana Jašić postala je nova zvijezda hrvatske ljevice.

No, puno je važnije da je Suzana Jašić u ovom trenutku najistaknutije ime istarske ljevice, a budući da je prevladavajuće političko opredjeljenje istarskih birača lijevo, možemo otići i korak dalje te zaključiti da je gradonačelnica Pazina trenutačno jedina autentična istarska političarka - jedina koja otvoreno i bez zadrške govori ono što istarski birači žele čuti. Može se reći da je Suzana Jašić u rujnu, najznačajnijem mjesecu novije istarske povijesti, 'ukrala' pozornicu IDS-u i županu Borisu Miletiću.

To je posebno važno sada, kada u Hrvatskoj svakodnevno svjedočimo raznim manifestacijama puzajućeg fašizma. Od početka srpnja, kada je proces fašizacije u Hrvatskoj definitivno 'pušten s lanca', niti jedan istarski političar nije tako snažno istupio protiv toga kao Suzana Jašić. Ono što se očekivalo da izgovori neki istaknuti član, ili barem bivši član IDS-a, rekla je ona.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg je župan Boris Miletić, na proslavi istog povijesnog događaja - sjedinjenja Istre s Hrvatskom - i to na istom mjestu, u pazinskom Spomen domu, samo 12 dana kasnije, Suzanu Jašić pokušao marginalizirati i politički obezvrijediti na pomalo očajnički način, smjestivši je protokolom tek u treći red, dva reda iza čitave svite HDZ-ovaca.

Čovjek bi pomislio da je istarski župan zapravo ljubomoran na novu istarsku političku zvijezdu. Jer Suzana Jašić je 13. rujna rekla sve ono što je Boris Miletić trebao reći 25. rujna - da nije morao birati riječi kojima neće uvrijediti svoje prijatelje iz HDZ-a.

I nije samo on ljubomoran na Jašićku. Kod mnogih IDS-ovaca ovih se dana osjetio taj osjećaj. Zapravo, više je to ljubomora pomiješana s ljutnjom što u njihovoj stranci trenutačno nema političara koji bi mogao održati tako snažan, iskren i strastven govor.

Ova me situacija jako podsjetila na početak demokratskih promjena u Hrvatskoj, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Iako nije zahvalno, a ni primjereno današnju situaciju uspoređivati s tadašnjom - kada je Hrvatska već bila pod pritiskom 'balvana' i srpskih pobunjenika potpomognutih oružjem i ljudstvom JNA - neke su stvari ipak slične.

Dok je u cijeloj tadašnjoj zemlji bujao nacionalizam, građani Istre, koji su na prvim slobodnim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine plebiscitarno glasali za tadašnji SKH-SDP (tada je kratica SDP značila Stranka demokratskih promjena, što je kasnije promijenjeno u Socijaldemokratska partija), od istarskih reformiranih komunista očekivali su snažan odgovor na sveprisutnu rehabilitaciju ustaštva i obezvređivanje pozitivnog nasljeđa hrvatskog antifašističkog pokreta.

Jedini koji se tada otvoreno suprotstavljao takvoj politici bio je IDS. No, stranka je u to vrijeme bila još uvijek slaba i neorganizirana, a sva izvršna vlast u Istri - osim u Pazinu, gdje je na vlasti bio HDS (koji je kasnije gotovo u cijelosti prešao u HDZ) - bila je u rukama SKH-SDP-a. IDS je običnim građanima bio zanimljiv, ali još uvijek nedovoljno ozbiljna politička opcija.

I onda se dogodio jedan zanimljiv povijesni trenutak. Tadašnji predsjednik Skupštine općine Pula, Luciano Delbianco, dao je veliki intervju u to vrijeme uglednom političkom tjedniku Danas, u kojem je kritizirao stanje u Hrvatskoj, pasivnost svoje tadašnje stranke SKH-SDP i otvoreno podržao tada mali i jedva prepoznatljivi IDS. Ne sjećam se više dobro, a na internetu nigdje nema tog po svemu povijesnog intervjua, ali mislim da je i u naslovu bio njegov citat da je IDS stranka na koju treba računati u budućnosti, ili nešto slično.

Tada nije bilo interneta ni društvenih mreža, ali postojali su fotokopirni uređaji, pa su IDS-ovi članovi i simpatizeri Delbiancov intervju iz Danasa počeli umnožavati i - današnjim rječnikom rečeno – 'šerati' ga po cijeloj Istri.

Sve ostalo je povijest. Delbianco je najprije u tajnosti, već 1991. godine, na nagovor Ivana Jakovčića 'potpisao' za IDS, a uoči prvih lokalnih izbora 1993. godine i službeno postao IDS-ov kandidat za prvog istarskog župana. IDS je na tim izborima potukao sve političke protivnike, a istarski SDP potpuno je marginaliziran. Trebalo im je gotovo deset godina da se oporave od tog poraza. Matematički gledano, IDS je 1993. godine pridobio gotovo sve glasače koji su 1990. godine (kada su istodobno bili parlamentarni i lokalni izbori) glasali za tadašnji SKH-SDP.

Usudim se tvrditi da je govor Suzane Jašić 2025. godine jednako snažan i važan kao što je 1991. godine bio intervju Luciana Delbianca u Danasu. Nakon njegovog istupa Istrani su okrenuli leđa SDP-u. Hoćemo li i govor gradonačelnice Pazina pamtiti kao događaj koji je jednako snažno utjecao na istarsku politiku, pokazat će vrijeme.