Što je u Istri nekad bio antifašizam, u Hrvatskoj je danas nacionalizam
„Narode Baranje! Duh Baranje ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visokom kulturnom svijetu: dokazao je svima i svakome da je Baranja hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, narod Baranje ustao je, rame uz rame sa svim ostalim dijelovima Hrvatske, da sam za sebe uzme pravo i slobodu.
Baranja se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s našom ostalom hrvatskom braćom.
Živjela hrvatska Baranja!“
Iako je lako zamisliti da bi ovako mogao izgledati proglas neke brigade Hrvatske vojske sastavljene od dragovoljaca iz okupirane Baranje tijekom Domovinskog rata, ovo je zapravo moja mala diverzija kako bih vam slikovito pokazao koliko iste rečenice u različitim povijesnim i geografskim okolnostima imaju sasvim različite političke konotacije, odnosno koliko je u današnjem hrvatskom političkom vokabularu tanka granica između nacionalizma i antifašizma.
Naime, ono što ste gore pročitali zapravo je Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, pročitan 13. rujna 1943., kada je donesena tzv. Pazinska odluka o priključenju Istre matici Hrvatskoj. Jedino što sam u izvornom tekstu riječ 'Istra' zamijenio riječju 'Baranja'.
Možemo potom zamisliti da se svake godine, povodom obljetnice tog hipotetskog 'Baranjskog proglasa', u Belom Manastiru održavaju svečane sjednice na kojima istaknuti predstavnici hrvatske tzv. domoljubne političke scene (od HDZ-a nadesno) drže velike domoljubne govore.
Za pretpostaviti je da bi predstavnici ljevice - manje SDP-ovci, a više Možemovci - takve manifestacije posprdno nazivali prodavanjem jeftinog domoljublja s natruhama nacionalizma, jer bi se, jebiga, barem u jednom govoru moralo spomenuti poražene Srbe.
No kada se gradonačelnica Pazina, istaknuta članica Možemo!, Suzana Jašić, u svom govoru povodom Pazinskih odluka s ponosom prisjeća Hrvata koji su hrvatsku Istru (ne Istru svih građana) pripojili Hrvatskoj, onda se to naziva antifašizmom.
Ovo, naravno, nije kritika njezina govora, jer Suzana Jašić je 13. rujna u Pazinu održala odličan govor kojemu malo tko može nešto prigovoriti, ni s ljevice ni s desnice.
Ali zanimljivo je, kao što sam napisao na početku, kako iste rečenice u različitim povijesnim i geografskim okolnostima imaju sasvim različite političke konotacije.
Ono što je u Istri nekada bio antifašizam, u drugim dijelovima Hrvatske danas se često naziva nacionalizmom.
To, naravno, govori i o tome koliko je istarski antifašistički i partizanski pokret bio specifičan u odnosu na ostatak hrvatskog antifašističkog pokreta, jer je ujedno bio i nacionalistički: u njegovoj srži nije bio samo otpor fašizmu, već i borba protiv talijanske državne vlasti, s ciljem odvajanja Istre od Italije i njezina priključenja Hrvatskoj. Proglas koji sam citirao na početku teksta ni jednom riječju ne spominje Jugoslaviju.