Što povezuje američkog i francuskog Charlieja, a što hrvatsku krajnju ljevicu i desnicu?
Subotnja kolumna kolege Ivora Balena bila je šokantna za mnoge naše čitatelje, pa čak i za neke članove naše redakcije (a to je zapravo naša najveća vrlina i prednost u odnosu na druge istarske portale - politički i ideološki smo vrlo raznoliki i nepredvidljivi. Kod nas, za razliku od nekih drugih redakcija, nikada ne znate kako ćemo se postaviti prema određenim događajima, pojavama i ljudima. Kod nas ništa nije crno-bijelo).
Balen je svojim razmišljanjima toliko uznemirio dio publike da su neki u komentarima na Facebooku otvoreno najavili kako nas nakon njegove kolumne više neće čitati. No to za nas nije ništa novo - još i više takvih 'prijetnji' dobivali smo nakon jednog osvrta Igora Radića, kada je vrlo oštro reagirao na činjenicu da je na dočeku naših srebrnih rukometaša na glavnom zagrebačkom trgu nastupao Marko Perković Thompson. I tada su mnogi 'obećali' da nas zbog Radićevog teksta više neće čitati.
Kako smo, međutim, i nakon Radićevog i nakon Balenovog komentara i dalje najčitaniji istarski portal, očito je da ovakvi kontroverzni tekstovi samo doprinose većoj čitanosti.
A to je zapravo jedna od dviju tema ovog komentara.
Prva je da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Vrijedi se prisjetiti citata koji se obično pripisuje francuskom filozofu prosvjetiteljstva Voltaireu, iako ga on zapravo nikada nije izrekao ni napisao (ali to u ovom kontekstu i nije važno). Citat glasi: „Ne slažem se s tvojim mišljenjem, ali ću se do smrti boriti za tvoje pravo da ga izneseš.“
Zanimljivo je da sam taj citat prvi put čuo na satu Marksizma u srednjoj školi. Ironično je da su nas o njemu učili upravo oni koji su zbog drugačijeg mišljenja ljude zatvarali (famozni Članak 133. jugoslavenskog kaznenog zakona, tzv. verbalni delikt). Ali to je već neka druga priča.
Nažalost, prošlotjedno ubojstvo američkog desničarskog influencera Charlieja Kirka pokazalo je da u današnjem zapadnom društvu još uvijek nisu svi spremni prihvatiti različita razmišljanja. A kolega Balen je u svojoj kolumni htio ukazati upravo na taj nedostatak „volterijanskog duha“, da ga tako nazovem, među današnjom ljevicom. Ili, konkretnije - ljevičari su za slobodu govora samo dok sugovornik govori ono što oni žele čuti. Kad govori drukčije, slijedi njegova sotonizacija, difamacija ili, kao u slučaju Kirka, fizička likvidacija.
Ubojstvo Charlieja Kirka u potpunosti je jednako svojedobnom ubojstvu članova redakcije pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo. Za nasilni napad na slobodu riječi nema opravdanja - ni u slučaju Charlieja Kirka, koji je doista često prelazio granicu političke korektnosti, niti u slučaju Charlie Hebdoa, koji se otvoreno rugao vjerskim osjećajima muslimana.
Da bih ukazao na dvostruke kriterije Kirkovih kritičara, navest ću jedan njegov citat:
„Američki način života vrlo je jednostavan. Biti u mogućnosti sklopiti brak, kupiti stan, imati djecu koja će voziti bicikl dok sunce ne zađe, poslati ih u dobru školu u kojoj se neće podučavati lezbijsko, gay i trans smeće, živjeti u kvartu bez kriminala u kojem neće slušati muslimansku molitvu pet puta na dan.“
Posebno mi je zanimljivo koliko se dušebrižnika zgrozilo nad tim što Kirk ne želi živjeti u kvartu „u kojem će slušati muslimansku molitvu pet puta na dan“, a ti isti ljudi protestiraju protiv tzv. klečavaca koji se mole na trgovima hrvatskih gradova. Zašto nije politički korektno reći da ne želiš slušati muslimansku molitvu pet puta na dan, a sasvim je prihvatljivo istupati protiv kršćanskih molitelja?
Druga tema ovog komentara jest da je ekstremna ljevica jednako opasna, ako ne i opasnija, od ekstremne desnice. Uostalom, nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je ekstremna desnica počinila goleme zločine, najčešći politički ekstremizam u Europi dolazio je s krajnje ljevice - od Brigate Rosse u Italiji, preko Frakcije Crvene armije (poznate kao skupina Baader-Meinhof) u Njemačkoj, do baskijske ETA-e, koja se također deklarirala kao „marksističko-lenjinistička organizacija“. U terorističkim akcijama tih triju ljevičarskih organizacija poginulo je 970 nevinih civila.
U 21. stoljeću najradikalniji dio europskog društva čine krajnji ljevičari. U SAD-u situacija je nešto drukčija, jer su napad na Kongres nakon predsjedničkih izbora 2020. godine izveli desničari, a ne ljevičari. No pokušaj atentata na Donalda Trumpa tijekom predsjedničke kampanje i ubojstvo Charlieja Kirka idu na dušu ekstremne ljevice.
Osim što su jednako opasne i ekstremističke, krajnja ljevica i krajnja desnica u 21. stoljeću u mnogim se pitanjima i podudaraju. I jedni i drugi bili su tijekom korona-krize protiv cijepljenja; u Europskoj uniji i jedni i drugi su rusofili i opsjednuti Putinom (ekstremisti općenito vole autoritarne vođe); a i jedni i drugi protive se imigracijama i stranim radnicima.
U Hrvatskoj su, pak, i krajnja ljevica i krajnja desnica bile protiv ukidanja kune i uvođenja eura. Bilo je dirljivo slušati s koliko su se žara hrvatski ljevičari borili za kunu - isti oni koji se žestoko protive bilo kakvoj upotrebi pozdrava 'Za dom spremni'. Jer kuna je stari hrvatski novac onoliko koliko je 'ZDS' stari hrvatski pozdrav. Jedina država u povijesti, osim današnje Hrvatske, u kojoj je kuna bila službena valuta bila je Nezavisna Država Hrvatska.