Političke metamorfoze u Istri: Od 'diktature na Plenkovićev način' do glasanja za HDZ
„Na djelu je jedna od najdrskijih prijevara u posljednjih trideset godina. Govorim o parlamentarnim izborima, ako se oni održe u prvoj polovici srpnja. To nije ni fašizam, ni lenjinizam, već jedna ‘diktatura’ na Plenkovićev način.“
Iako biste na prvi pogled mogli pomisliti da je ova izjava s početka teksta došla od Dalije Orešković, Sandre Benčić, pa čak i Siniše Hajdaša Dončića, čija retorika prema Plenkoviću i HDZ-u ponekad zna biti revolveraška, a predsjednika Zorana Milanovića da ni ne spominjemo - iznenadili biste se: te je riječi izgovorio Damir Kajin, tada obični gradski vijećnik, na konferenciji za novinare u svibnju 2020. u Buzetu.
Godinu dana kasnije Kajin je postao gradonačelnik Buzeta, a danas mu je Andrej Plenković “najbolji hrvatski premijer nakon rata”. Indirektno je priznao i da je na posljednjim parlamentarnim izborima glasao za HDZ-ovu listu.
Na istoj je konferenciji Kajin rekao kako je Istra nekada bila ispred ostatka Hrvatske po mnogo čemu.
„Danas, međutim, zahvaljujući Miletiću i nesposobnoj politici, Istra, kao nikada u svojoj povijesti, ovisi o drugima. I dok Istra postaje sve siromašnija, politička elita je sve bogatija. Miletić nas je zakrvio sa svima preko Učke. Postajemo antipatični, a nekad smo bili svima simpatični“, rekao je tada Kajin o Borisu Miletiću, istom onom kojemu je na prošlim lokalnim izborima bio visoko na listi za Županijsku skupštinu i s kojim danas zajedno odlazi kod Plenkovića.
Koliko god se u međuvremenu promijenio Kajin, još se više promijenio Miletić. Od čovjeka koji „nas je zakrvio sa svima preko Učke“ postao je osoba od najvećeg povjerenja HDZ-a i državne vlasti u Istri. To je, naravno, dobra vijest - jer od sukoba nitko nema koristi, najmanje građani Istre.
Ova Miletićeva transformacija - od državnog neprijatelja broj jedan do najvjernijeg partnera državne vlasti u Istri - očito uključuje i ideološki zaokret. Zato se mnogi pitaju bi li današnji Miletić, u ljeto 2008. godine, bio protiv koncerta Marka Perkovića Thompsona u pulskoj Areni.
Tportal je nedavno, potaknut događajima u Benkovcu i Šibeniku, objavio kratku povijest zabrana kulturnih i zabavnih manifestacija u Hrvatskoj, u kojoj se ispostavilo da je Pula rekorder po zabranama. U posljednjih 15 godina gradske vlasti Pule izrekle su čak četiri zabrane. Filip Zoričić zabranio je koncert Duška Kuliša, Dragana Kojića, Ane Bekute i Zorana Mićanovića u Sportskoj dvorani Mate Parlov, dok je Boris Miletić otkazao koncert Bore Drljače u Domu hrvatskih branitelja.
Uz to, zabranjena su i dva koncerta Marka Perkovića Thompsona.
Danas Miletić pak govori da koncerte Thompsona u Areni nije zabranio on, nego da njegov mogući nastup nije prošao ocjenu programskog vijeća.
Formalno, Miletić je u pravu - Thompsona u Puli nije zabranio gradonačelnik, već njegov zahtjev za koncert u Areni nije dobio podršku programskog vijeća, koje Gradu Puli, kao upravitelju Arene, predlaže programe i koncerte.
Međutim, zar itko naivan vjeruje da se tada u Puli išta moglo dogoditi - ili ne dogoditi - bez Miletićeva blagoslova? I drugo, zašto tada nije tvrdio da nije riječ o njegovoj odluci, već odluci vijeća? Naprotiv, u srpnju 2008. godine ponosno je izjavio: „Ne mogu podržati veličanje ustaštva, ksenofobije i netolerancije prema nacionalnim manjinama. Stoga, Thompson nema što tražiti u Puli.“
Današnji Miletić više nije tako ideološki isključiv, pa se možda ne bi protivio Thompsonovom koncertu, naročito nakon što je Plenković svojim dolaskom na probu uoči Thompsonova koncerta na Hipodromu politički 'rehabilitirao' popularnog pjevača.
Ipak, za Arenu, kojom upravlja Grad Pula, čini se da Thompson još uvijek nije 'spreman'. Gradonačelnik Pule, SDP-ovac Peđa Grbin, Thompsonove pjesme pjeva samo kad malo više popije, a u 'normalnom' stanju i dalje čvrsto stoji na tekovinama istarske tradicionalne ljevice, što je pokazao i nedavnim napuštanjem komemoracije povodom godišnjice tragedije na Vargaroli, zbog, po njemu, neprimjerenog govora jednog od sudionika.