Za Jugoslavijom najviše žale branitelji poput ovih iz Benkovca
Antiratni festival 'Nosi se', koji se trebao održati u Benkovcu, otkazan je svega nekoliko sati prije početka. Manifestacija je trebala okupiti niz nezavisnih izvođača i publiku iz cijele Hrvatske, a program je već bio najavljen. No, dio braniteljskih udruga usprotivio se održavanju događaja, tvrdeći da sam naziv festivala vrijeđa uspomenu na Domovinski rat i stradale u Benkovcu. Nakon njihovih zahtjeva i pritisaka, organizatori su objavili da u takvim okolnostima ne postoje uvjeti za realizaciju festivala.
Pročitao sam niz zanimljivih komentara i izjava o ovom slučaju, a najbolja mi je bila Facebook objava jedne od organizatorica festivala, Melite Vrsaljko, koju su branitelji gotovo fizički napali.
Vrsaljko je napisala da kći voditelja prosvjeda, Nediljka Gende, zarađuje pjevajući cajke po nastupima.
„Uistinu sam uživala gledajući njezin TikTok video kako na čistoj ekavici pjeva pjesme Arkanove udovice. Gospođo Emili, ništa mi već dugo nije izazvalo takav topli osjećaj jugonostalgije kao taj video, koji pokazuje da rat ipak nije uništio sve spone između Hrvata i Srba, i da ćemo se, barem kroz muziku, uvijek poštovati i voljeti“, napisala je napadnuta novinarka.
„Pa što ako pjevam Cecu? Mene je tata učio da volim svoje i poštujem tuđe. Nije nas odgajao da mrzimo druge“, odgovorila joj je Emili Genda ne shvaćajući koliko je glupa.
Prije nekoliko dana upravo sam na ovom mjestu napisao da sam uvjeren kako je svaki treći Hrvat koji je kupio kartu za jedan od pet koncerata Aleksandre Prijović u Areni, bio i na Thompsonovu koncertu na Hipodromu.
No, glazba nije jedino što branitelje poput ovih benkovačkih povezuje s njima mrskom Jugoslavijom.
Glazba je, u ovom slučaju, bezazlena. Ovakvi branitelji za Jugoslavijom, odnosno državom kakva je ona bila, najviše žale jer bi htjeli imati status kakav je u njoj imao SUBNOR. Za mlađe čitatelje, SUBNOR je bila kratica od Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata. Nisu imali formalnu vlast, ali su imali ovlasti ravne onima kakve danas ima Moralna policija u Iranu.
Oni su određivali koji su filmovi ili glazba moralno-politički podobni, koja su književna djela u duhu slavne partizanske prošlosti i koja se djela smiju igrati u kazalištima.
Kada su 1991. godine odlazili u rat, većina branitelja bila je uvjerena da se bore i protiv takve države i takvih organizacija. Sigurno nisu očekivali da će pojedini branitelji smatrati kako su sudjelovanjem u ratu stekli reference da mogu biti i filmski, kazališni i glazbeni kritičari.