Istrijani više ne razumiju Dalmatince: Drugi joj raspliće kosu, a on na Poljudu viče ‘Za dom spremni’
U bivšoj državi, u kojoj je živjelo toliko različitih naroda i nacionalnih manjina – ili narodnosti, kako se to tada zvalo, Dalmatinci su se nama, Istrijanima, činili nekako najsličnijima. Ponajviše zbog mora i sličnog govora, a djelomično i zbog, barem smo tada tako mislili, mentaliteta.
Istrijanima je zasigurno imponiralo i to što su Dalmatinci, među Hrvatima, bili najbrojniji sudionici partizanskog pokreta; nogometaši Hajduka bili su prva sportska momčad tadašnje Jugoslavije koja je prihvatila Tita, a bili su i posljednja momčad koja ga je, uz nogometaše Crvene zvezde, ispratila s ovog svijeta na nekoj službenoj utakmici.
No posljednjih godina velika većina Istrijana sve teže razumije Dalmatince. Ideološke i svjetonazorske razlike među nekada bliskim ljudima, koji su se zajedno smijali istim šalama Miljenka Smoje i uživali u pjesmama Miše Kovača, postale su duboke.
U posljednje vrijeme te su razlike sve vidljivije. Događaji kojima posljednjih dana svjedočimo u Sinju ili na tribinama Poljuda, nažalost, pokazuju da na sjevernom Jadranu žive ljudi posve drugačiji od onih sa srednjeg i južnog Jadrana.
A svi ti 'mačo' muškarci, koji se junače paljenjem zastava susjednih zemalja i žaljenjem za državom kojoj zapravo nikada teritorijalno nisu pripadali - jer ih je vlast te države poklonila Talijanima - kad ih malo bolje sociološki analiziramo, zapravo su obični plačljivci. Plaču kad ih odvoje od majke, nikako da prebole žene koje ih ostave, a oprostili bi im i nevjeru samo da im se vrate.
Da se malo odmaknem od ozbiljne teme s početka teksta, poigrao sam se sadržajem pjesama jednog tipičnog Dalmatinca i jednog tipičnog Istrijana, naravno, uz neznanstvenu pretpostavku da prvi, Mišo Kovač, pjeva onako kako razmišlja prosječni Dalmatinac, a drugi, Alen Vitasović, onako kako razmišlja prosječni Istrijan.
Kad slušaš Mišu Kovača, odmah je jasno, radi se o velikim emocijama, suzama koje padaju u more i jastucima natopljenima od čekanja. U “Proplakat će zora” dramatično najavljuje tugu zbog gubitka voljene, u “Ja ne mogu drugo nego da je volim” priznaje da bi oprostio i izdaju, samo da ona ostane.
A onda se okreneš Alenu Vitasoviću i shvatiš da Istra igra po potpuno drugačijim pravilima. Kod Alena nema jastuka mokrih od plača. Njegovi junaci ne čekaju bivšu deset godina, nego idu na čašu malvazije i na feštu. “Ti si kako i grojze, svaki bi te stija, ja bin te pozoba, pak bin te pustija”, pjeva jednostavno Alen.
Dalmatinac iz Mišine pjesme reći će: “Bez nje ne mogu živjeti” (“Ako me ostaviš”). Istrijan iz Vitasovićeve reći će: “Tu jenu noć da je nis prova. Jenu noć, tu jenu noć bija bin žbalja.”
U toj se razlici možda krije i širi mentalitetski jaz. Dalmacija voli dramatiku, živi u velikim riječima i osjećajima koji se nose do groba. Istra voli gušte, živi u trenutku, a tugu, ako ikad dođe, zalije dobrom buteljom i pjesmom za stolom. Kod Miše ljubav je bol i spasenje; kod Vitasovića dio šire životne slagalice, gdje su vino, prijatelji i fešta jednako važni.
U nekoliko pjesama Mišo Kovač pjeva o tome kako zna da ga je žena izdala, ali joj svejedno oprašta jer “ne može bez nje”. Iako ga je ponizila, ljubav je jača od ponosa pa je spreman ponovno je primiti.
Zato ne treba čuditi kad neki muškarac, skriven u masi navijača na Poljudu, u stvarnosti proživljava situaciju iz Mišinih stihova “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, pa mu iz očaja ne preostaje ništa drugo nego vikati “Za dom spremni”. To je jedini privid vlastite muškosti koji si je mogao dočarati.