Plavi orkestar je dokaz da je većina mladih u Jugoslaviji željela narodnjake, a ne rock i pop
Kad sam krajem 80-ih godina prošlog stoljeća otišao na odsluženje vojnog roka u kasarnu JNA, u tada daleki Prilep u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, najveći šok za mene bio je kulturološki. Tada sam shvatio koliko smo mi koji smo slušali urbanu glazbu zapravo bili manjina, na granici subkulture, u odnosu na prevladavajući glazbeni ukus za koji dotad nisam ni znao da postoji u tolikoj mjeri - narodnu glazbu.
Nas nekolicina koji smo prije dolaska u JNA slušali Azru, Ekatarinu Veliku, Električni orgazam, pa čak i megapopularne Bijelo Dugme i Riblju Čorbu, tada smo prvi put čuli za Draganu Mirković. Naravno, za 90 posto vojnika ona je bila najbolje što je jugoslavenska glazba u tom trenutku nudila.
Odakle takav nesrazmjer između onoga što sam ja mislio da mladi Jugoslaveni slušaju i onoga što je većina njih zapravo slušala? Vjerojatno zato što je partija, plašeći se da bi narodna glazba mogla mlade Jugoslavene dijeliti po nacionalnostima, kroz televizijske i radijske programe, ali i aktivnosti omladinskih klubova (koje je imala gotovo svaka tadašnja općina), 'gurala' rock i pop glazbu.
Četrdeset godina kasnije znamo u kolikoj su zabludi bili - upravo cajke, nastale iz tadašnjih narodnjaka, danas najviše povezuju dojučer zaraćene narode bivše države. Uvjeren sam da je barem trećina onih koji su bili na nekom od pet koncerata Aleksandre Prijović u Areni kupila kartu i za Thompsonov koncert na Hipodromu.
No, vratimo se u 80-e. Moja i starija generacija sjetit će se popularne emisije koju je producirao TV Beograd, a zvala se 'Hit meseca'. Sjećam se s kakvim smo nestrpljenjem čekali svaku novu emisiju i nove bendove i glazbenike koji će se putem nje promovirati. Bio sam mlad i naivan te sam vjerovao da većina mojih vršnjaka u svim republikama i pokrajinama SFRJ sluša i voli iste izvođače. Tada nisam ni slutio da istovremeno postoji čitava paralelna glazbena scena s narodnjacima, čiji izvođači i pjesme nisu dopirali do udarnih televizijskih termina.
Jedan mi je slučaj zapravo trebao signalizirati da sam u krivu, no to sam, nažalost, shvatio tek godinama kasnije.
Riječ je o pojavi benda 'Plavi orkestar', koji je prošle subote imao vrlo uspješan koncert u pulskoj Areni. Godine 1985. izdali su svoj prvi album 'Soldatski bal', na kojem je najveći hit bila pjesma 'Suada'. Budući da su Saša Lošić i ekipa bili dio sarajevskog pokreta 'Novi primitivizam', čiji su predvodnici bili 'Zabranjeno pušenje', a koji su na vrlo duhovit i inteligentan način koketirali s narodnjacima, 'Suada' se svojim narodnjačkim ritmom savršeno uklopila u taj pokret.
No, za većinu mladih Jugoslavena ta je pjesma bila najbliže narodnjaku koji su ikada mogli čuti u nekoj televizijskoj emisiji za mlade.
I zato je postala ogroman hit - 'Suadu' nije slušala samo ona manjina koja je u tome vidjela dobru zajebanciju (kao što to danas radi 'Let 3'), nego i oni koje sam nekoliko godina kasnije upoznao na služenju vojnog roka u Sjevernoj Makedoniji, a kojima je Dragana Mirković i tada i danas bila mjerilo dobre glazbe.
Plavi orkestar iz druge polovice 80-ih godina najbolji je dokaz da je većina mladih u SFR Jugoslaviji željela narodnjake, a ne rock i pop koji im je tadašnja vladajuća partija pokušavala nametnuti.