U današnjoj Hrvatskoj za aktivistički performans na vojnom mimohodu nije potrebna hrabrost
„Spavaš li mirno, Kim Jong-un??? O, mati draga“, napisala je posprdno na svom Facebook profilu jedna bivša istarska novinarka 31. srpnja, kada je u Zagrebu održan svečani vojni mimohod povodom 30. obljetnice oslobođenja Hrvatske. Riječ je o mlađoj osobi koja u vrijeme rata u Hrvatskoj možda još nije bila ni rođena, ili je bila toliko mala da nije bila svjesna užasa kojima smo mi tada svjedočili i za koje bismo voljeli da ih više nijedna generacija ne mora doživjeti.
Rugati se činjenici da naša država ima svoju vojsku i da svakih deset godina građanima želi pokazati čime raspolaže (što je doista vrlo rijetko), može samo neko nezrelo derište ili osoba koja nije svjesna u kakvom svijetu živimo.
Dok sam bio apsolvent na studiju, a to je bilo samo tri godine prije raspada SFR Jugoslavije, da mi je tada netko rekao kako ću, ne za tri godine, nego uopće u svom životu, doživjeti rat, samo bih se nasmijao, uvjeren da je tako nešto nemoguće. Zato se nemojmo rugati vojnim mimohodima i budimo ponosni što danas, za razliku od 1991. godine, imamo vojsku koja nas, sama ili uz pomoć saveznika iz NATO-a, može obraniti u slučaju bilo kakve vanjske ugroze.
Ako ne računamo prvo postrojavanje tada tek osnovanog Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreba u svibnju 1991. godine, Hrvatska je u više od tri desetljeća svoje samostalnosti imala samo pet (1995., 1997., 2005., 2015. i 2025. godine) vojnih parada.
Za usporedbu, Francuska - kolijevka građanske države i civilnog društva - svake godine povodom Dana pada Bastille, 14. srpnja, organizira veliku vojnu paradu na Champs-Élyséesu u Parizu, uz sudjelovanje tisuća vojnika, policijskih i civilnih jedinica te zrakoplova. Održana je i ove godine.
U Poljskoj se svake godine 15. kolovoza, na njihov Dan oružanih snaga, organizira velika vojna parada u Varšavi. Tradicija je obnovljena 2013. godine i od tada se neprekidno održava.
Redovite vojne parade održavaju se i u Grčkoj 25. ožujka povodom njihovog Dana neovisnosti, dok se u Bruxellesu svakog 21. srpnja obilježava Nacionalni dan Belgije uz vojnu i civilnu paradu. U Nizozemskoj se vojna parada organizira povodom Dana oslobođenja 5. svibnja.
Od ostalih zemalja EU koje parade održavaju povremeno, poput nas, vrijedi spomenuti veliku vojnu paradu u Pragu 28. listopada 2018. povodom stote obljetnice osnutka Čehoslovačke. Povremene parade organiziraju i Cipar, Latvija, Estonija te Rumunjska.
U skandinavskim zemljama ne postoji običaj održavanja vojnih parada, ali ondje je već godinama na snazi obavezan vojni rok i za djevojke i za mladiće. Stoga, ako se naši pacifisti žele uspoređivati s naprednim europskim državama, nisam siguran da bi im visokorazvijene Norveška, Švedska, Danska ili Finska bile uzor. Naprotiv, sa još uvijek nedefiniranim obaveznim vojnim rokom i vojnim mimohodom tek svakih deset godina, Hrvatska je jedna od pacifiranijih europskih država.
Ovogodišnji hrvatski vojni mimohod imao je i jedan antimilitaristički performans kada je četvero mladih ljudi iskočilo pred motoriziranu kolonu, fingirajući da su pogođeni, i potom palo na pod - nešto poput nekadašnjih dječjih igara 'Nijemaca i partizana', kada bi te suparnik 'upucao' drvenim šmajserom, pa si, poput Save Kovačevića na Sutjesci, morao 'mrtav' pasti na tlo.
Meni osobno taj performans na mimohodu u Zagrebu nije smetao jer i to je dio demokracije (kao što su i 'klečavci', što god netko mislio o njima, također dio demokracije), ali nasmijala me objava predsjednice Radničke fronte i odnedavno povremene stanovnice Istre, Katarine Peović, tim povodom.
Ona je performans okarakterizirala kao hrabar potez, a četvero aktivista nazvala hrabrim ljudima. No nemojmo pretjerivati - za učiniti takvu spačku u današnjoj Hrvatskoj uopće nije potrebna nikakva hrabrost, jer jedino što im prijeti jest prekršajna prijava zbog remećenja javnog reda i mira, uz 'benefit' od nekoliko dana medijske slave.
To je djetinjasta 'diverzija' na razini navijačkog, po mogućnosti bez odjeće, upada na teren tijekom nogometne utakmice.
Srećom, više ne živimo u državi u kojoj bi aktivisti nakon takve subverzije završili na višegodišnjoj robiji - naravno, ako ih prije toga ne bi pregazio tenk ili neko drugo borbeno vozilo.