Labinjane koji žive i rade u Italiji ili Irskoj nitko ne zove na Godišnji susret iseljenika
Godišnji susret iseljenika Labinštine ove će se godine održati 11. kolovoza u restoranu Pineta u Svetom Martinu. Iz Grada Labina i općina Labinštine, koji organiziraju susret, pozvali su iseljenike s područja Labinštine koji žive izvan domovine, a trenutno su u 'starom kraju', da se odazovu.
Njegovanje odnosa s iseljenicima na Labinštini već je polustoljetna tradicija, a nešto slično ne postoji nigdje drugdje u Istri. Počelo je sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća uspostavom odnosa tadašnjih općinskih vlasti s dvama klubovima labinskih iseljenika u New Yorku - Rudar i Istra. Sve je intenzivno medijski pratilo tadašnje općinsko glasilo 'Labinska komuna', i tako je nastao mit o labinskim iseljenicima koji se njeguje do danas. Ne znamo tko je bio inicijator, ali ne bih se iznenadio da je povod bio sasvim banalan, da općinari mogu o tuđem trošku odlaziti na izlete u New York.
Od tada je pojam 'labinski iseljenici' nekako spontano ostao vezan isključivo uz Labinjane koji su 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća otišli živjeti u prekomorske zemlje, prvenstveno SAD, Kanadu i Australiju.
Iako, prvi veliki val iseljavanja s Labinštine dogodio se odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada je iselila većina ovdašnjih Talijana i Hrvata protivnika komunizma, pa za tadašnju vlast vjerojatno ne bilo oportuno i njih smatrati iseljenicima.
U međuvremenu se dogodio Domovinski rat, kada je iz Labinštine, osobito u Italiju, Austriju i Njemačku, također iselilo mnogo ljudi. Treći val, doduše nešto manji, dogodio se nakon ulaska Hrvatske u EU, kada su mnogi bolji život pokušali pronaći u Irskoj.
Međutim, te ljude nitko nikada ne zove na susrete iseljenika, pa je možda došlo vrijeme da se nakon pola stoljeća napravi svojevrsna revizija labinskog iseljeništva, odnosno da se uopće definira pojam 'labinski iseljenik'.
Jer ako se to i dalje prešutno odnosi samo na Labinjane koji uglavnom žive u njujorškom kvartu Astoria, onda bi se manifestacija trebala preimenovati u 'Susret Labinjana koji žive u Americi'.
Ako će se pak i dalje inzistirati na susretu svih iseljenika, onda čitav događaj treba drugačije koncipirati i na njega pozivati sve Labinjane izvan Hrvatske, ma gdje bili.
Zanimljivo je i da na tim susretima nikada nema djece Labinjana doseljenih iz BiH, pa se postavlja pitanje koja generacija doseljenika, po labinskim nepisanim pravilima, ima pravo na status iseljenika.
I naposljetku, nekoliko riječi o financijskim aspektima Godišnjeg susreta iseljenika Labinštine. Naime, najveći dio troška večere snose Grad Labin i općine Raša, Sv. Nedelja, Kršan i Pićan.
Naravno, nisu to neka velika sredstva, niti ti ljudi, vjerujem, traže da im netko drugi plati večeru. Ali u vrijeme kada su građani koji ovdje plaćaju poreze i prireze vrlo osjetljivi na svako proračunsko čašćenje po restoranima, vjerujem da bi i za organizatore - Grad i općine - i za iseljenike bilo bolje kada bi se ovakvi susreti ubuduće organizirali kao donatorske večere, na kojima bi iseljenici zapravo plaćali svoje mjesto za stolom.
Cijena od 100 eura po osobi bila bi simbolična, a kako je ovdje uglavnom riječ o ljudima koji su uspjeli u inozemstvu, ni 200 eura po stolici ne bi bilo previše. Sav prikupljeni novac s takve donatorske večere svake bi se godine mogao utrošiti u neku korisnu stvar, i to bi bio konkretan doprinos labinskih iseljenika rodnom kraju.