Dražen Majić snimio je zanimljiv film, ali ima tri nedostatka
U Istarskom narodnom kazalištu, kao dio programa Pula Film Festivala, 17. srpnja premijerno je prikazan dokumentarni film 'Slavko Kopač: Barbarska profinjenost', redatelja Dražena Majića i u produkciji udruge ArtRencontre iz Pule, koja je osnovana radi očuvanja i promicanja Kopačeva nasljeđa kroz izložbe, publikacije i audiovizualne sadržaje.
Uz Majića, scenarij i produkciju potpisuju Tamara Floričić i Maja Ivić, direktor fotografije je Goran Legović, montažu potpisuje Anita Jovanov, a za glazbu je zaslužan Josip Maršić. Film je sniman u Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj te donosi do sada neviđene arhivske materijale, video snimke samog Kopača i fotografije.
Film prati njegov dinamičan životni put, od rodnih Vinkovaca preko Zagreba i Firence, pa sve do Pariza, gdje je postao blizak suradnik Andréa Bretona i Jeana Dubuffeta.
Kao što je postalo uobičajeno kod suvremenih dokumentarnih filmova, nema naratora ni izraženog autorskog stava, već o umjetniku govori čak 21 sugovornik. Iz njihovih izjava i svjedočanstava gledatelj potom stvara vlastiti dojam i mišljenje o Kopaču.
Međutim, radnja se odvija linearno, precizno kronološki 'od rođenja do smrti', što je pomalo konzervativan pristup. Neki mlađi i hrabriji redatelj vjerojatno bi se poigrao kronologijom i izmiješao vremenska razdoblja, 'šetajući' od sadašnjosti do prošlosti, što bi gledateljima bilo uzbudljivije.
Možda je razlog toj pretjeranoj linearnosti upravo veliki broj sugovornika - međunarodni stručnjaci (Annie Le Brun, Michel Thévoz, Lucienne Peiry, Pauline Goutain, Fabrice Flahutez, Roberta Trapani, Piero Nocita...) te četvero iz Hrvatske: novinar i diplomat Mirko Galić, slikar i prodekan Tomislav Buntak, kustos Željko Marciuš te Kopačev prijatelj Dražen Švagelj.
Okupiti tako veliki broj značajnih ljudi koji žive u različitim državama i gradovima u jednom filmu vrlo je zahtjevno i teško, a u tom su pogledu autori filma napravili fantastičan posao.
Tako velik broj sugovornika, međutim, rezultirao je time da je film, po mom mišljenju, ipak malo predugačak - traje gotovo dva sata. Ako je namjera producenata bila putem filma širokim masama približiti život i djelo Slavka Kopača, bojim se da u tome neće uspjeti jer se film bavi isključivo njegovim umjetničkim radom, što može biti zanimljivo uglavnom povjesničarima umjetnosti i rijetkim poznavateljima i ljubiteljima umjetnosti.
To je moja prva zamjerka filmu: previše je stručan. U gotovo dva sata njegova trajanja gledatelj ne doznaje ništa o Kopačevu privatnom životu. Slušajući izjave o njegovu dugogodišnjem prijateljstvu i bliskosti s Jeanom Dubuffetom, bio sam uvjeren da je Kopač bio homoseksualac, dok se tek negdje pred kraj filma, i to usputno, spomene da je imao suprugu i sina.
Kad u filmu imaš toliko sugovornika, sigurno je teško odlučiti koga i koliko 'odrezati', ali dojma sam da su francuski sugovornici ipak mogli biti nešto sažetiji, čime bi film bio sveden na pristojnih 80–90 minuta.
Druga dva, i puno veća, nedostatka filma su - što nema početak i što nema kraj. Netko tko je došao na premijeru bez ijedne ili s vrlo malo informacija o slikaru i producentima filma, najprije bi se zapitao zašto je uopće autorska i producentska ekipa iz Pule snimila dokumentarni film o slikaru iz Slavonije koji je najveći dio života proveo u Francuskoj.
Film o Slavku Kopaču bio bi puno zanimljiviji kada bi glavni lik u njemu zapravo bila udruga ArtRencontre iz Pule, odnosno supružnici Tamara i Kristijan Floričić, koji su i inicirali snimanje ovog filma.
Da sam ja autor filma o Slavku Kopaču, radnja bi počela u ljeto 2017. godine u Parizu, kada su na aukciji u Drouotu supružnici Floričić otkupili gotovo 40 posto svih djela ovog velikog hrvatskog umjetnika i tako se, zapravo, 'inficirali' njegovim likom i djelom.
Još uzbudljiviji početak bio bi telefonski poziv. Tu je scenu najbolje opisala novinarka Jutarnjeg lista Barbara Ban u svom članku objavljenom prije pet godina, za mene najboljem tekstu o kolekciji Slavka Kopača. Taj je članak toliko dobar da ću ovdje posuditi njegov početak:
„Zazvonio je telefon, ali ovaj put u igri nisu bile dionice. Bilo je nešto sasvim drugačije od onoga što ga je inače pratilo na njegovom poslovnom putu.
- Halo, Kristijan, znaš li da se prodaju djela Slavka Kopača u Parizu? Cijeli atelje je na rasprodaji. Moramo to kupiti. To nam je idealna prilika - kazao je Karlo Kardov, investitor i bivši član Nadzornog odbora Gorenja, svom poslovnom partneru Kristijanu Floričiću iz Pule.“
Tako je trebao početi i film o Slavku Kopaču.
Šteta što su se Tamara i Kristijan Floričić izuzeli iz radnje filma, jer su oni zapravo trebali biti glavni govornici. Koliko bi samo film bio zanimljiviji da je Kristijan Floričić pred kamerom govorio s istom strašću s kojom nam je nakon projekcije, u neformalnom druženju, govorio o svom prvom susretu s Kopačevim djelima.
Na toj aukciji u Parizu Floričići su kupili oko 40 posto Kopačevih radova, no tijekom godina iz raznih su privatnih zbirki pribavili još mnogo njegovih slika i skulptura, tako da zapravo nitko, osim njih samih, ne zna koliko je Kopačevih radova trenutačno u vlasništvu obitelji Floričić. Prema nekim izvorima - preko 70 posto, a vjerojatno i više. Sam Kristijan to nam nije htio otkriti, kao ni gdje se svi ti radovi danas nalaze.
I tu dolazimo do trećeg nedostatka filma - on nema prikladan kraj. Završni kadrovi trebali su prikazati gdje se danas nalazi najveći dio opusa Slavka Kopača i što njihovi vlasnici s njim planiraju učiniti. Hoće li možda negdje u Puli urediti galeriju posvećenu velikom umjetniku? Hoće li, budući da Kristijan Floričić proizvodi i vrhunska vina, možda napraviti neku kombinaciju luksuzne vinoteke i galerije - ili nešto sasvim treće?
Dražen Majić i udruga ArtRencontre snimili su zanimljiv i vrlo informativan film o životu i radu Slavka Kopača. No ja osobno radije bih gledao film o tome kako se Kristijan Floričić, prema Forbesu jedan od 30 najbogatijih Hrvata, zaljubio u umjetnički opus Slavka Kopača, izvukao ga iz zaborava i ponovno oživio - upravo na 30. godišnjicu umjetnikove smrti.