Još su vidljivi ostaci orijaškog radio-kompleksa iz vremena Prvog svjetskog rata u Puli
Grossradiopola (ili "veliki pulski radio") je naziv za radijski odašiljač izgrađen u austrougarskoj Puli u razdoblju Prvog svjetskog rata. Ogromna struktura smještena je pored šume Kornjal (originalno Corniale ili Drenovica), na području koje se danas netočno naziva "Marsovo polje".
Uz pomoć i vodstvo zaljubljenika u prošlost Pule, dipl. ing. Livia Nefata iz Društva Viribus Unitis, obišao sam šumicu Kornjal. Naime, Nefat je u šumici uočio tzv. "ankere" (sidrišta, točnije, protuutežne zatezne objekte) koji su nekad sajlama balansirali stajanje velike antene. O svom nalazu Nefat je napisao kratki izvještaj 2024. godine.
Kako je postoječi odašiljač, s antenom visokom 91 metar, smješten prema pulskoj Vallelunghi postao nedovoljan za potrebe austrougarske vojske, izgradnja Grossradiopole planirala se već 1912. godine. Prijelomni trenutak ubrzavanja izgradnje događa se 1914. izbijanjem Prvog svjetskog rata. O tome piše austrijski autor Nikolaus A. Sifferlinger u svojoj knjizi Auslaufen verspricht Erfolg, o radiotelegrafiji u sklopu austrougarske mornarice.
Kako piše Sifferlinger, u veljači 1915. tadašnji Mornarički ured za kopnenu i vodenu gradnju započeo je prve radove iskapanjem temelja. Potom, njemačka tvrtka Siemens & Halske isporučila je radiostanicu od 35 kW, strojni odašiljač i ostale dijelove, ukupne vrijednosti 1.649.880 tadašnjih kruna. Postavljanje antenskog tornja dovršeno je sredinom rujna 1915., a ugradnja opreme i antena započela je u veljači 1916.
U montaži je sudjelovala predviđena posada pod vodstvom glavnog inženjera Lukasa Fadijevića, ukupno 17 ljudi. Strojarnica je projektirana za zaštitu od zračnog napada, a motori su naručeni iz tvornice željezničkih vozila i strojeva u Grazu. Napokon, operativna uporaba stanice započela je tek u rujnu 1916. godine.
Tehnički nacrt priložen u Sifferlingerovoj knjizi sugerira da je antena bila visoka 150 metara, dok je ukupno područje, odnosno najširi promjer omeđen drvenim stupovima iznosio 770 metara! Ti su stupovi držali čelične sajle, prekinute izolatorima, koje su se spajale sa samim vrhom antene. Nije jasno koliko je takvih stupova bilo, odnosno danas nema vidljivih ostataka.
Promatrajući ovaj nacrt, Nefat je ustvrdio da su na 96 metara od antene bila postavljena tri objekta u međusobnom kutnom odnosu od 120 stupnjeva. Radi se o tri betonska sidrišta (ankera), a sa svakim je antena bila privezana čeličnim sajlama na trima točkama različitih visina. Jedan od ta tri ankera nalazi se unutar ograđenog kompleksa kojeg danas koristi Hrvatski Telekom, a druga dva mogu se obići kraćom šetnjom kroz obližnju šumicu.
Pored jednog ankera uočava se još jedno manje betonsko sidrište koje je najvjerojatnije dislocirano od originalne pozicije, a iz kojega još uvijek izviru tri željezna zatezna elementa. Tehnički gledano, radi se o specifičnim ali izrazito zanimljivim artefaktima.
Grossradiopola nestaje nakon Prvog svjetskog rata brzo i tiho, u smislu da nemamo konkretne podatke što se s njim dogodilo. Najvjerojatnije su je nove talijanske vlasti razmontirale i željezo i čelik iskoristile u sekundarne sirovine, bez velike pompe o tehničkom postignuću svog donedavnog neprijatelja, Austro-Ugarske. Na dijelu terena uskoro dižu hipodrom, odnosno konjičko trkalište i vježbalište.
Postavlja se pitanje: zašto tako velika struktura nije ostala u pamćenju stanovnika Pule i okolice? Po svemu sudeći, odgovor leži u činjenici da velika većina stanovnika Prvi svjetski rat nije provela kod kuće, već u logorima za evakuirano stanovništvo diljem tadašnje Monarhije. Baš u tom uskom vremenskom periodu u kojem je Grossradiopola stajala i djelovala.
Livio Nefat ističe kako je kontaktirao dio gradskih institucija s pitanjem oko sudbine ovih artefakata. Prema njegovim riječima, idealna namjera bila bi očuvanje postojećih ostataka, uz što bi trebalo prikladnim postoljem i odgovarajućim natpisom obilježiti postojanje tog tehničkog čuda iz 1915. godine.