Mračna povijest pulske psihijatrije - pacijenti zgurani u podrumu, bez tuševa
Priložena fotografija prikazuje pročelje nekadašnjeg Odjela za psihijatriju u sklopu kompleksa onoga što je bila stara bolnica – Santorio Santorio u Puli. Još uvijek vidljiv natpis na talijanskome jeziku otkriva naziv Sezione psichiatrica. Vanjska jedinica klimatizacije otkriva da je zgrada do relativno nedavno bila u funkciji.
Tijekom višegodišnjih istraživanja starih pulskih novina naišao sam na mnoge zanimljive članke koji se tada nisu uklapali u moje teme. Jedan takav, sredinom 1930-ih, glasio je, otprilike, ovako: „Konačno. Jedan te isti lik, koji već duže vrijeme danonoćno uznemiruje građane Pule svojim glasnim urlanjem i pijanim ispadima, konačno je pospremljen u ludnicu“.
Talijanski pojam kojeg sam preveo s „ludnica“ jest manicomio (čitaj: manikomijo). Značenje te riječi originalno potječe iz grčkog, gdje su spojenje riječi mania (ludost) i komeion (mjesto brige) u jednu složenicu. Riječ je prisutna među domaćim govornicima u Istri i može imati doslovno, ali uglavnom ima preneseno značenje.
Prva „moderna“ bolnička psihijatrijska njega u Puli odnosi se na nekoliko prostorija unutar prve Općinske bolnice u gradu, sagrađene na mjestu kasnije crkve sv. Antuna Padovanskog, ozad Arene. Novi, suvremeniji bolnički kompleks sagrađen 1890-ih je na brežuljku sv. Mihovila, gdje je Odjel za psihijatriju zauzimao dvije različite zgrade. U ovu zgradu s fotografije, čija je funkcija kao takva ostala narednih stotinjak godina, Odjel je useljen 1907. godine.
Što je značilo biti hospitaliziran u prostorijama pulskog Odjela za psihijatriju prije nešto manje od stotinjak godina? Odgovor na to pitanje pronalazimo u izvješćima koje je u svojim istraživanjima pulskog bolničkog sustava pronašao povjesničar Raul Marsetič.
Tijekom 1930-ih godina, pod Italijom, na psihijatrijskom odjelu u Puli vladali su izrazito teški i nehumani uvjeti. U prostorima predviđenima za najviše 200 bolesnika bilo je smješteno njih oko 250, što je uzrokovalo prenapučenost, otežanu brigu o pacijentima i pogoršanje njihova fizičkog i psihičkog zdravlja.
Zbog prenatrpanosti u nekim su spavaonicama pacijenti i osoblje mogli prolaziti tek nakon što su se tijekom dana kreveti pomicali uza zid. Dvadesetak bolesnika bilo je smješteno u polupodrumskim prostorijama sa zemljanim podovima, što je bilo posebno problematično u hladnijim i, općenito, zimskim razdobljima. Usto, broj sanitarnih čvorova bio je nedostatan, a odjel uopće nije raspolagao tuševima, što je dodatno narušavalo higijenske uvjete.
Da bi stvar bila bizarnija, voditelj Odjela Antionio Canor u kolovozu 1937. mobiliziran je u vojsku i poslan u Španjolsku, u sklopu talijanske intervencije u građanskom ratu. Umjesto njega, nekoliko sati dnevno na odjelu je radio samo jedan pripravnik medicine u vojnoj službi dr. Bruno Manzin, dok je nadzor formalno obavljao dr. Depiera, okulist i privremeni ravnatelj bolnice. Takav oblik zamjene ocijenjen je potpuno nedostatnim i neprihvatljivim budući da se radilo o odjelu s velikim brojem pacijenata kojima je bila nužna stalna i stručna skrb specijaliziranih medicinskih djelatnika.
Ovi se zapisi mogu svrstati u jedno od poglavlja mračnijih strana povijesti grada, srećom iza nas. Slično mjesto u toj priči zauzima i zatvor, o kojemu smo pisali prošle godine.