Imao je Brijune i to ga je umalo koštalo - jedva je preživio malariju. Detalje otkriva njegova autobiografija
Početkom 20. stoljeća, u doba Austro-Ugarske, otočje Brijuni bili su vlasništvo austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera (1843. – 1919.). Bogati vlasnik čeličane u Vitkovicama (Češka) kupio je otočje 1893. godine, a namjera mu je bila napraviti mondeno ljetovalište bogato šumarcima, šetnicama i ugostiteljskim objektima.
Kupelwieser je bio domaćinom mnogim poznatim osobama iz tadašnje europske kulture, politike i znanosti. Posebno se pamti brijunski boravak njemačkoga mikrobiologa Roberta Kocha (1843. – 1910.), koji je na otočje došao na poziv samoga Kupelwiesera. Naime, daljnjem razvoju otočja uz zapadnu obalu Istre smetala je endemičnost bolesti malarije, koju su širili komarci anopheles. Kochov rad značio je suzbijanje epidemije kininizacijom, upotrebom kinina, lijeka koji je tada smatran najefikasnijim protiv te bolesti. Potom, meliorizacija terena i odstranjivanje ustajalih voda učinile su posao oslobađanja od malarije dovršenim.
Što je malarija?
Što je malarija? Bolest koja se, osim Briona, tijekom 19. i 20 stoljeća postepeno uklanjala iz regije, stoljećima je otežavala život u južnoj Istri. Etimologija naziva dolazi iz tal. mala aria, što znači loš zrak, i što upućuje na pred-mikrobiološka shvaćanja uzroka te bolesti. Bolest, zapravo, uzrokuje jednostanični mikroorganizam plasmodium kojeg čovjeku prenese ubod vektora, u ovom slučaju, komarca anopheles.
Nakon višetjedne inkubacije, kod oboljele osobe pojavljuju se vrućica (groznica) i generalna slabost organizma. U prošlosti je malarija mogla imati i smrtni ishod.
O Kupelwieserovim zgodama oko Brijuna postoji njegov autobiografski tekst naslovljen „Iz sjećanja starog Austrijanca“, preveden na hrvatski i re-izdan 2006. godine na inicijativu urednika, Mirka Uroševića.
U tekstu saznajemo da se sam Kupelwieser malarijom zarazio tijekom boravka na Brijunima u ljeto 1893. godine. Nakon toga, otputovao je u London kako bi sudjelovao na konferenciji o čeličanama, ali su ga baš na tom putovanju dohvatili prvi simptomi.
Kako piše Kupelwieser, nagli napad žestoke groznice pogodio ga je tijekom putovanja vlakom iz Londona u Ipswich. Kaže kako je „moja bolest u Londonu tamošnjim liječnicima činila potpuno zagonetnom. Dijagnoza do koje su na kraju došli bila je trovanje krvi povezano s upalom pluća. Međutim, dr. Jahoda u Beču, kada me temeljito pogledao, uvjeravao me da to sasvim sigurno nije bila upala pluća. Ne izustivši riječ 'malarija', liječnici Munk i Jahoda su izgleda ipak naslućivali da se radi o njima nepoznatoj tropskoj bolesti, kojom sam se možda zarazio na Brionima. Obojica su me odvraćali od prebrzog povratka na Brione“.
O borbi s bolešću
U nastavku teksta donosimo zanimljiv Kupeklwieserov izvještaj o borbi s tom bolešću u njezinoj 'najakutnijoj fazi', tijekom boravka u Londonu.
„U Londonu smo proveli nekoliko dana, a ljubazna, najmlada kćerka obitelji M. Clean pokazala je unuku mojega brata najzanimljivije znamenitosti Londona. Kada sam najzad jednog jutra mladu djevojku htio odvesti u Ipswich, u kupeu vlaka odjednom me obuzela žestoka groznica. Zamolio sam mladu djevojku da me ostavi mirno ležati u kutu našeg odjeljka.
Kada smo stigli u Ipswich, groznica je malo popustila, ali je uslijedila visoka temperatura. Ipak sam još bio u stanju da svoju mladu saputnicu predam ljubaznoj predstojnici jedne samostanske škole. Veća količina kinina koju su mi vrlo brzo donijeli iz ljekarne pomogla mi je toliko da sam u podne mogao krenuti natrag za London. Ipak sam zamolio da mi dadu pratilaca za put. On me doveo, usprkos groznici koja se neprestano vraćala, do spavaće sobe kod obitelji M. Clean.
Stajao sam pred sobom kod kreveta i, dok me groznica snažno tresla, počeo svlačiti odjeću. Od tog trenutka potpuno sam izgubio svijest, što se protezalo punih osam dana. Kako sam tek kasnije saznao, odande su brzojavili mojoj obitelji. Bili su to trenuci u kojima je engleski liječnik bio uvjeren da sam posve blizu smrti.
Grozničava priviđenja
Nimalo se ne sjećam što se sve sa mnom događalo u tih osam dana. Osvijestio sam se tek kada sam čuo kako za stolom u mojoj sobi tri nepoznata gospodina živo raspravljaju na latinskom jeziku. Prvo što sam primijetio bilo je da latinski jezik, koji u gimnaziji nikada nije bio moja jača strana i za koji sam mislio da sam ga već potpuno zaboravio, ipak razumijem. Mora da se radilo o doista vrlo jednostavnim rečeničnim konstrukcijama.
Izgleda da je prevladalo mišljenje jednog starijeg gospodina, kako sam kasnije saznao, njemačkog liječnika. Moju bolest su očito smatrali otrovanjem krvi i u tom slučaju, po njihovom mišljenju, najučinkovitije je bilo staro iskušano sredstvo, liječenje što intenzivnijim kurama znojenja. Slijedilo je razdoblje kada me, usprkos visokoj vrućici, svijest nije potpuno napuštala. Ali u bunilu mučila su me svakojaka grozničava priviđenja. Kao da smo ja i postelja u kojoj sam ležao bili jedna velika čelična ploča“.
Kupelwieser je, naposlijetku, ozdravio, nakon nekoliko manjih napadaja groznica, „samo ovoga puta nešto slabije i kraće“, zaključuje.