Problem nadriliječnika u Istri: kronični manjak liječnika i ljekarnika u prošlosti otvarao prostor lažnim kirurzima
Prošli tjedan pisali smo o lijepim sjećanjima na zdravstvene djelatnike koji su davali sve od sebe da pomognu oboljelima i njihovim obiteljima. Međutim, što kad naiđu loša vremena, kakva su bila krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Istri, i neimaština i manjak osoblja otvore vrata prevarantima. Povjesničar Rino Cigui, stručnjak za povijest zdravstva pri Centru za povijesna istraživanja u Rovinju, u svojim je arhivskim istraživanjima naišao na brojne slučajeve nadriliječništva u novovjekovnoj Istri.
Kako piše Cigui, obnašanje liječničke i farmaceutske profesije u Istri, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, bilo je opterećeno brojnim nezakonitostima. Takve su se pojave najviše događale u manjim provincijskim mjestima, gdje je kronični manjak liječnika i ljekarnika otvarao prostor lažnim kirurzima. Oni su preuzimali trostruku ulogu: liječnika, kirurga i ljekarnika, te pritom manipulirali kvalitetom, količinom i cijenama lijekova.
U Vodnjanu je početkom 19. stoljeća situacija postala nepodnošljiva „zbog stalnih samovolja kirurga ove općine“, što je gradski liječnik Matteo Ragancino odmah prijavio vlastima. Takvo je stanje teško pogađalo četvoricu vodnjanskih općinskih liječnika, prisiljenih dijeliti zaradu s neovlaštenim praktikantima. Ragancino je ogorčeno zapisao: „Ja više od svih osjećam teret takvog nereda, i tim više ga osjećam jer sam lišen onog doplatka koji bi mi trebala osigurati Općina, zbog čega moja obitelj tavori u stalnim nevoljama.“
Drugi ozbiljan problem bile su goleme teškoće gradskih vlasti, osobito u manjim mjestima, da pronađu liječnike spremne prihvatiti dužnost. Budući da mnoge općine nisu imale dovoljno prihoda za isplatu plaća, liječničko je zvanje u drugoj polovici 18. i na početku 19. stoljeća postajalo sve manje privlačno. Nerijetko su sami liječnici tražili premještaj u bogatije i sigurnije sredine, gdje su mogli računati na bolje uvjete i redovitu zaradu.
Mnoge su se zajednice stoga osjećale prepuštene same sebi, navodi Rino Cigui. Vlasti su neprestano primale molbe da pošalju barem jednoga zdravstvenog radnika, jer je izostanak tako važne osobe u doba čestih epidemija predstavljao prijetnju od životne važnosti. Primjerice, u Kanfanaru i okolnim selima 1809. godine medicinska pomoć uopće nije postojala. U slučaju bolesti stanovnici su morali, uz visoke troškove, tražiti liječnika daleko izvan mjesta. Nerijetko ga ne bi uspjeli dovesti na vrijeme, ili si ga uopće ne bi mogli priuštiti, a posljedica je bila smrt. Skromni prihodi općine, naime, nisu dopuštali zapošljavanje „sposobnog liječnika, isključivo obvezanog na službu“.
Arhivski izvori s kraja 18. i početka 19. stoljeća otkrivaju cijeli niz osoba, ponekad sumnjivih, koje su se bavile liječničkim, kirurškim i farmaceutskim djelatnostima u Istri, otvoreno prkoseći zakonima. Tako je kirurg Pietro Benussi 1791. godine „samovoljno liječio u selima Fažana i Peroj“. U jednom popisu iz 1805. godine, koji donosi pregled liječnika i kirurga u istarskim gradovima i kaštelima, pod oznakom „pustolovi“ navedeni su: liječnik Giorgio Fonda i kirurzi Pietro Zotti i Giovanni Battista Zaccaria iz Milja; liječnik iz Izole Giovanni Gironcoli; kirurg iz Oprtlja Pietro Franchino; zatim Francesco Benussi, Fioretto Benussi i Giovanni Battista Cozzetti iz Vodnjana; te kirurg iz Svetvinčenta, Antonio Facchinetti.