Veliki Tone Peruško promovirao kajkavsko narječje: Buzećani poput Makedonaca

Jedan od najvećih istarskih intelektualaca 20. stoljeća bio je Tone Peruško (Premantura 1905. - Pula 1967.). Peruško se tijekom svog žvota i rada tijekom najburnijih razdoblja 20. stoljeća istaknuo kao antifašist, prosvjetni djelatnik, ali je svoju karijeru okrunio sudjelovanjem u utemeljenju Pedagoške akademije u Puli. To se dogodilo još 1861., godine, kada je postao i prvim direktorom te ustanove. Danas ta ustanova nosi naziv Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti.

Peruško je puno pisao o jezičnim pitanjima u sklopu svoga promicanja istarske zavičajnosti u pedagogiji. Godine 1984. Katedra čakavskog sabora objavila je kompendijum tekstova u knjizi Tone Peruško: u svome vremenu, u kojoj se nalazi i zanimljiva Peruškova studija o jezičnim pitanjima istarskoga poluotoka.

Za potrebe ove kolumne, a i uz preporuku da se knjiga i ta zanimljiva studija u potpunosti pročita, izdvojit ćemo Peruškova razmišljanja o kajkavskom narječju u sjevernoj Istri. Obavijest čitatelju danas jest da je autor u svome vremenu podrazumijevao hrvatskosrpski kao standardni jezik. Prilika je to da se još jednom prisjetimo svestranog istarskog intelektualca.

Istarski kajkavci

Kada sam pred nekoliko godina kazao u Zagrebu jednom starijem profesoru, slavistu, kako u Istri postoji, pored štokavskog i čakavskog, još i kajkavsko narječje, on se začudio. Nije mi potpuno vjerovao i mislio je, vjerojatno, da govorim o slovenskom jeziku u Istri. Da bude siguran, došao je pred tri godine na Buzeštinu da na licu mjesta to provjeri. Proučavajući taj govor došao je i do jednog interesantnog otkrića, što [poljski jezikoslovac Mieczysław] Małecki nije bio zapazio. On je, naime, pronašao da su neke osobine buzetskog kajkavskog govora slične makedonskom jeziku. Tako se npr. u tom dijalektu stari slavenski nosni glas -on pretvorio u -a kao u makedonskom jeziku, a ne u -u kao u hrvatskosrpskom, ili kao u slovenskom jeziku. Jedan primjer: od staroga »ronka« nastalo je u današnjem hrvatskosrpskom jeziku »ruka«, u slovenskom »roka«, a u makedonskom jeziku »raka«. Od staroga »pont« nastalo je u hrvatskosrpskom »put«, u slovenskom »pot«, a u makedonskom »pat«. U istarskoj kajkavštini isto kao u makedonskom (samo u nekim pozicijama) nastalo -a. Na primjer: Boli me raka, Hodil sam po pata (Boli me ruka, Hodao sam po putu) i sl.

Druga neobična osobina, opet slična makedonskom. Na jednoj kući u Roču stoji i danas izblijedjela parola još iz doba rata: Živio komandant četrdeset i treća divizija! umjesto: četrdeset i treće divizije. To nije pogreška u pisanju, jer se tako u tom dijalektu govori. Kada se npr. netko vratio iz Pule, gdje je bio prvi put, reći će: Videl sam Pula, a ne: ... Pulu. Znači da je deklinacija imenica ženskog roda na -a slična makedonskom. Zašto je to tako i odakle su ti utjecaji, to će trebati da naši mladi lingvisti istraže, i eto jednog interesantnog i korisna posla za mlada naučna radnika na polju jezika.

Pred mnogo mi je godina jedan starac u Velom Mluňu iznad Buzeta pričao kako će »küpit kròšve«. Tada sam tek nakon tumačenja njegova unuka i mog prijatelja Ante Cerovca shvatio da će djed »kupiti kruške«. U tom govoru postoje, dakle, i stari glasovi -ü i -ö, a i drugi koji su se sačuvali, osim u tom kraju, još u hrvatskosrpskim govornim u Posavini kod Siska i u Hrvatskom zagorju, npr. u Bednji. I mnogo starih, drugdje nestalih riječi, postoji još u buzetskom govoru. Tko će npr. razumjeti rečenicu: Dikaj je zeu ubijok i hitija na dikajina. A to znači: Djevojčurak je uzeo kamen (okrugli kamen, oblutak, tj. ubiok) i bacio na djevojku.

Na tom dijalektu nije gotovo ništa napisano, ali postoji jedna kraća crt́ica što ju je prije rata napisao Jakov Vivoda iz Franečića i štampao u zagrebačkom listu »Istra«. U posljednje vrijeme počeo se javljati i pjesmama u tom dijalektu Miroslav Sinčić iz Račica. Donosimo dio proze Jakova Vivode.

Koku je Šaveštrič Haja nekiga ubiu.
Tu se dogodilo mojemi sosedi Šaveštričti Hajeti tam pred kvarnor i pet let. Šaveštrič je sližiu poli landvera u Puli. Brižan landver z Šaveštričem, zatoj je Austrija šla remengo. Oni ni mugu nanka kukoše ubiti, a prija bi ga biu kolpo vidriu nego da bi pomisliu da strela u človeka. Ma kaj se dogodilo? Naj Šaveštrič son guvori:

On mi je guvoriu: Dragi Jakomić, koku sudot son ti prišu u Pola. Tamo su me obukli koku jenega cigona. Sudočka bareta mi je prišla du voha, a bluza kuku eno vreće, da ne rečen kaj je bilo z bregešami. Ma provi post, pajaco… itd.

Tačno ovako se ne govori u svim selima, jer se govor svakog sela u nekim detaljima razlikuje, ali u osnovi ovako se govori na cijeloj Buzeštini, u Roču, Humu, Draguću, zatim desnom stranom Mirne u Velom i Malom Mlunu, sjevernije od Zrenja i Pregare i dolje od Oprtlja. To je buzetski tip, a u Čićariji se govori posebnim govorom kajkavskog dijalekta, koji se u nekim detaljima razlikuje od ovoga, i to iznad Buzeta od Bresta preko Sluma (Slöma) do Lanišća. Prema tome i sama Čićarija ima sva tri hrvatskosrpska dijalekta.

U tom buzetsko-ćićkom kajkavskom dijalektu ima dosta čakavskih elemenata, što nije ni čudo, jer su već preko hiljadu godina kajkavci i čakavci u Istri u međusobnom dodiru, a ima i slovenskih elemenata, jer zapravo u tom kraju prelazi gotovo neosjetno slovenski jezik u hrvatskosrpski baš preko kajkavskog dijalekta o kojem govorimo. Za pojedina sela s jedne i s druge strane republičke granice bez sistematskijeg proučavanja teško je reći da li se u tom selu govori slovenskim jezikom ili kajkavskim dijalektom hrvatskosrpskog jezika, ali mek izgovor glasova ć i đ, zatim neki čakavski oblici ukazuju najsigurnije da se radi o hrvatskosrpskom jeziku.

Još jedan razlog postoji za čakavske elemente u tom kajkavskom dijalektu. Taj je kraj, naime, bio kolijevka glagoljice i najznačajniji hrvatski kulturni spomenici pisani glagoljicom potječu iz tog kraja.