Rasla je Pula, rastao je i muzej. Novi počeci Arheološkog muzeja Istre
Ova naslovna fotografija izvorno je objavljena u fotomonografiji Prošlost za budućnost. Izložbena djelatnost Arheološkog muzeja Istre 1902-2012., uz 110. godišnjicu muzeja. Uz fotografiju stoji opis, „dvorana malih rimskih predmeta, oko 1950.“, pa nam je ovdje korisna kao uvod u priču o stasanju Arheološkog muzeja Istre u prvim godinama pod Jugoslavijom.
Za Pulu je rujan 1947. značio stupanje na snagu odredbi Pariškog mirovnog ugovora, kojima je grad trebao službeno postati dijelom tadašnje Narodne Republike Hrvatske, odnosno FNR Jugoslavije. Razrušeni i, nakon egzodusa većine stanovništva, ispražnjeni grad nove su vlasti smjesta počele naseljavati i otvarati nove djelatnosti.
Uz obnovu i ponovno pokretanje industrijskih postrojenja, radilo se i na kulturnome planu. Zgrada i sadržaj dotadašnjeg Provincijskog muzeja Istre predani su novim vlastima u studenome 1947. godine. Pod Italijom, muzejska je ustanova još 1930. bila useljena u zgradu nekadašnje njemačke gimnazije, u kojoj djeluje i danas.
Novi su upravitelji utvrdili da se u muzejskoj zgradi nalazi tek niz kamenih spomenika i manjih arheoloških nalaza, zatvorenih u kutijama i smještenih u skladištima. Tijekom Drugog svjetskog rata, a osobito u razdoblju anglo-američke vojne uprave u Puli (1945.–1947.), veliki dio izložaka prebačen je u Trst i Veneciju.
Izgradnja Pule u industrijskom, ali i kulturnom smislu bila je strateški cilj novih vlasti. Tako je, odlukom Ministarstva prosvjete NR Hrvatske, iz Ljubljane u Pulu premješten konzervator i muzejski kustos Boris Baćić (1912.-1991.), kako bi pod njegovim ravnanjem bio podignut na noge novoosnovani Arheološki muzej Istre. Baćić je na mjestu ravnatelja ostao do 1967., a uskoro su u muzej pristigli i drugi stručnjaci, poput Branka Marušića, Štefana Mlakara, Josipa Mladina i Ljubice Horvat.
Svečano otvaranje muzeja s novim stalnim postavom održano je 30. siječnja 1949. godine. Izložba je obuhvaćala tri dvorane s prapovijesnim predmetima, šest s antičkim te tri posvećene razdoblju srednjeg vijeka. Ubrzo su pokrenuta i prva poslijeratna arheološka istraživanja koja su nadopunjavala izložbenu građu. Radovi su se izvodili u Guranu, Žminju, Dvigradu, Starom Gočanu i drugim lokalitetima. U samoj Puli, tijekom 1950-ih provedena su manja istraživanja, primjerice otkrivanje mozaika Kažnjavanje Dirke.
Ponovno podizanje istarskog arheološkog muzeja doživjelo je svoj vrhunac potpisivanjem Sporazuma o restituciji arheoloških dobara između Italije i Jugoslavije u rujnu 1961. godine. Tim je sporazumom, ratificiranim pri Saveznom izvršnom vijeću Jugoslavije sljedeće godine, Arheološkom muzeju Istre vraćena građa koja je pripadala kolekciji nekadašnjeg Gradskog muzeja u Puli prije Prvog svjetskog rata, kao i vrijedni nalazi otkriveni tijekom iskopa Nezakcija za vrijeme talijanske uprave u Istri između dva svjetska rata.
Za kraj, jedna sitna osobna crtica. Bilo je to negdje 1992., i u sklopu dječjeg vrtića kojeg sam tada pohađao posjetili smo AMI. Nakon posjete lapidariju (izložba kamenih spomenika) i prapovijesnih artefakata, djeca su sudjelovali u izradi vlastitih „suvenira“ od gline. Uz ovo sjećanje, nadam se skorom ponovnom otvaranju novouređene zgrade muzeja i ponovnoj dobrodošlici novom naraštaju onih najmlađih.