Gotski rat: Istru je samo 'okrznuo' ali i uveo epohalne promjene
Naslovna slika djelo je rumunjskoga umjetnika Radu Olteana, čije umjetničke rekonstrukcije antičke i srednjovjekovne povijesti krase mnoge monografije i časopise povijesne tematike. Didaskalija uz ilustraciju glasi: „borba između gotskog konjanika i bizantskog (desno), odnosno kasnorimskog ratnika. Naime, carstvo koje suvremeni povjesničari nazivaju „bizantskim“, nije bilo ništa drugo neko istočna polovica Rimskoga carstva“.
Ilustracija treba prikazati tipičnu situaciju iz Gotskog rata. Točnije, Gotički rat (Bellum Gothicum) naziv je za žestok vojni sukob koji se u 6. stoljeću vodio na području Italije. Car Istočnoga rimskog carstva Justinijan iz svoje je prijestolnice, Konstantinopolisa (Carigrada), namjeravao pod svoju vlast staviti neka područja nekadašnjega Zapadnog rimskog carstva koje su u tome trenutku bile pod vlašću tzv. „Barbarskih kraljevstava“.
Tako su Justinijanove trupe 534., u sjevernoj Africi, s karte Mediterana obrisale kraljevstvo Vandala, slavnog germanskog naroda. S druge strane Italijom, Istrom i Dalmacijom vladali su Ostrogoti, ili Istočni Goti. Protiv njih 535. car Justinijan pokreće „specijalnu vojnu operaciju“ s ciljem vraćanja dijelova nekadašnjeg Zapadnog carstva, poglavito Italije pod vlast tada jedinog vladara s carskom titulom. Vojska predvođena zapovjednikom Belizarom do 541. zauzela je većinu Rim i većinu Apeninskog poluotoka, ali se sve to pretvorilo u mukotrpni rat iscrpljivanja koji je u etama potrajao čak do 554. godine.
Osim otpora Gota, rat su produžili i drugi faktori, kao što je bilo izbijanje kuge u Carigradu i ekskalacija tinjajućeg sukoba Rimljana s Perzijancima Sasanidima na istočnim granicama.
Upitali smo Vedrana Biletu, pulskog povjesničara kasne antike s budimpeštanskom adresom, je li se ovaj destruktivni rat koji je za Italiju značio konačni kraj antičkog načina života osjetio i u Istri.
Prvo, ističe Bileta, vlast italo-ostrogotskih kraljeva (Teodorika i nasljednika) nije imalo velikoga utjecaja na romanski način života u Istri, bilo u kulturnom ili gospodarskom smislu. Naime, održao se kontinuitet romanskog načina života još od doba uključenja Istre u središnje rimsko područje doba Augusta, ukupno čitavih petsto godina!
Isto tako, destruktivni justinijanički rat za povratak carstva na zapad jedva da se i osjetio kod nas. Za razliku od nekih kasnijih vojnih sukoba, Istra se tada uglavnom „izvukla“ bez težih posljedica. Ipak, Bileta ističe nekoliko interesantnih detalja.
Dok se Belizar iskrcao u Siciliji, a drugi Justinijanov general, Konstancije, u Ilirikumu (Dalmaciji), Istra je naredne dvije godine ostala pod vlašću Ostrogota. O tome svjedoči pismo koju je napisao praefectus pretorium Kasiodor, službenik na dvoru Ostrogota. Naime, nakon pada bogatih regija na jugu Italije, naređuje se podanicima ostrogotske vlasti u Istri da povećaju davanja usmjerena na ostrogotsku prijestolnicu, Ravennu.
Pretpostavka je da su Bizantinci zauzeli Istru do 539., bez izvještaja o mogućim ratnim operacijama kako bi se to ostvarilo. Međutim, prerastanjem sukoba u rat iscrpljivanja oko 540. i nizu povlačenja justinijanovih trupa, bizantincima je u Istri ostalo samo nekoliko obrambenih točaka. Među njima je, najvjerojatnije, bila Pula, u koju se 544. iskrcao Belizar kako bi nastavio napredovanje prema Ravenni, koje ipak nije uspjelo.
Bizantski pisac Prokopije piše kako su 550. godine, ostaci Belizarove vojske u Istri euforično čekali dolazak novog zapovjednika, Justinijanova bratića Germana. German je okupio veliku vojsku, ali je radi nagle bolesti uskoro preminuo.
Njega je zamijenio Narzet, koji je preko Dalmacije i Istre navalio na Ravennu. Godine 551. pobjedio je Gote koji su izgubili i kralja Totilu. Bizantska pobjeda u Italiji nije imala većih plodova, s obzirom da su niti petnaest godina kasnije poluotok napali Langobardi, još jedan germanski narod.
Ipak, Istra naredna dva stoljeća ostaje pod vlašću bizantskih careva. Točnije, radilo se o vlašću tzv. egzarha, bizantskog vojnog zapovjednika i namjesnika sa sjedištem u Ravenni i njemu podređenog magister milituma u Istri. To se razdoblje pamti kao prosperitetno, vidljivo u opstanku gospodarstva i sjajnim arhitektonskim ostvarenjima: bazilika Marije Formoze u Puli i Eufrazijeve bazilike u Poreču.