Istra kao simfonija: Slavko Zlatić i mostovi između naroda
Jedan od najvećih Istrana 20. stoljeća bio je skladatelj Slavko Zlatić (1910. - 1993.). Njegov životni vijek ulazi u okvire tzv. "kratkog dvadesetog stoljeća", čije je najbitnije epohe i sam proživio. Rodom iz Sovinjaka, iako je studij glazbe započeo u Trstu, razdoblje do 1965. godine gotovo u potpunosti provodi u Zagrebu. Tamo je vodio nekoliko važnih orkestralnih i zborskih sastava, s malom digresijom tijekom djelovanja u partizanima, kada je vodio zbor Centralne kazališne družine ZAVNOH-a.
Na Youtubeu se može pronaći nekoliko izvedaba njegovih melodija i kompozicija, kao ovu orkestralnu, ili ovu zborsku. Zlatić je ostavio u naslijeđe oko 120 skladbi, a radilo se o djelima inspiriranim istarskom melodijskom baštinom.
Pronašao sam tekst Zlatićeva uvodnog govora na znanstvenom skupu „Jezici i kulture u doticaju“ održanog 1988. u Puli. Dugogodišnje radno iskustvo ovoga intelektualca kao sakupljača istarskog folklornog gradiva omogućilo je, kroz ovaj kratki tekst, možda najkoncizniji opis istarske multikulturalne posebnosti. Posebno me razveselilo što autor ovih riječi nije bio ni povjesničar, ni novinar ni književnik, već jedan od najslavnijih istarskih kompozitora.
Slavko Zlatić, „Jezik i kultura – spona među susjednim narodima“, u: Jezici i kulture u doticajima – Lingue e culture in contatto, Pula – Pola 1989. str. 101-102.
Ruka povijesti bacila je na ovo područje više narodnosti, s njihovim jezikom i govorom, s njihovom kulturom, prošlošću i običajima. Ruka povijesti, ali i geografski smještaj ovog područja Mediterana uzrokovali su da se tu nađu i susretnu mnoge nacionalnosti, mnogi narodi. Prodor Jadranskog mora, kao dijela Mediterana, u samo srce Evrope privukao je od prethistorije naovamo istraživače i pionire, migrante i imigrante - koji su od vremena mitskih Jazonovih Argonauta putovali od juga ka sjeveru u potrazi za zlatnim runom i u potrazi za jantarom, koji je u prastaro doba imao veću rijednost od našeg zlata. Ovim krajevima su s juga prema sjeveru, iz toplih u hladne krajeve, stoljećima hrlili brojni lovci za jantarom, prkoseći i istoku - Ex oriente lux - i zapadu - Ex ponente tenebrae - i otvorili puteve brojnim suputnicima i doseljenicima.
Tako je ovaj kraj, preko koga su prolazili, od pamtivijeka naseljen narodima plemenima koji su se ne samo izmjenjivali i nasljeđivali već su ostavili korijen i tragove što tvore današnju etničku populaciju u sjeveroistočnoj Italiji, u alpskoj zoni te na sjevernom dijelu Jadranskog mora. To su: romanski narodi - stari Latini i Ladini, slavenski narodi - Hrvati i Slovenci, te, sjeverno od današnje Slovenije, Austrijanci koji su pripadnici germanskog govornog područja.
U svim tim područjima teško je, odnosno nemoguće, povući jezične, kulturne pa i etničke granice. Ti se susjedni narodi, njihov jezik, govor kultura medusobno tako prožimlju i isprepliću da čovjek katkada zaboravi na granice i barijere. Upozorava nas na to samo političko upravna granica - međe, „kunfini“.
Predugo bismo se zadržali na nabrajanju prezimena, imena mjesta, običaja, sličnih ili istih s obje strane granice. Zuccon (ban Hrvatske), Cossutta (istaknuti talijanski savremeni političar), Gorica - Gorizia, Občine - Opicina, Sredi-polja - Redipuglia, Motovun - Montona, Izola – Isola, Nova vas (u Istri) - Novo selo (u Sloveniji) itd., itd., ukratko: penetracija i permutacija u jezicima, u govoru i kulturama. Treba li nabrajati ili dokazivati da nas previše toga spaja da bismo mogli mirno prolaziti kraj tih činjenica i pojava? Treba li u potvrdu toga navesti Hrvate-kajkavce u područjima što graniče sa Slovenijom? Ili infiltraciju hrvatskih i slovenskih riječi u talijanski dijalekt ovih krajeva? I obratno?
Utvrdimo, dakle, da su jezik, govor i kultura spona, most medu susjednim narodima. Prema tome poradimo još više da naša djeca ne osjete razliku sa susjedom. Dijele ih samo pripadnost etničkoj grupi te jezik i govor. Mi koji radimo u prosvjetno odgojnim zavodima i ustanovama možemo još više učiniti da oni premoste razlike koje još katkada postoje u glavama i navikama nas odraslih! (Foto: Vladimir Bugarin)