'Abesinci, hrabri sinci' – povijesna savjest i pjesnička opomena iz prošlog stoljeća
Prije nekoliko dana, našao sam se među brojnim građanima Pule koji su se okupili na mirnom, ali snažnom prosvjedu – glasu savjesti protiv brutalnog genocida nad civilima Gaze, grada na drugom kraju Mediterana. I dok su parole i tišina prosvjeda ispunjavale gradski prostor, nisam mogao ne pomisliti koliko je važno da Istra, s obzirom na svoju burnu i slojevitu povijest, jasno pokaže da je uvijek na strani potlačenih i nevinih.
Sjećanje me pritom odvelo gotovo stoljeće unatrag, u 1936. godinu, kada je učitelj i pjesnik Ante Modrušan, poznatiji pod pseudonimom Tone Smoljanac - Prikodražan, napisao snažnu pjesmu inspiriranu tadašnjim stradanjima u Africi. U vrijeme kada je fašistička Italija oružano osvojila Etiopiju (tada poznatu i kao Abesinija), Modrušan je perom izrazio ono što su Istrani osjećali. Bio je to krik protiv imperijalnog nasilja, u kojem moderna sila nije prezala ni pred bojnim otrovima u obračunu sa slabije naoružanim civilima: predigra užasa koji su uslijedili u Drugom svjetskom ratu.
Tko je bio Tone Smoljanac - Prikodražan? Rođen 1901. u Smoljancima, a preminuo 1966. u Lovranu, ovaj pomalo zaboravljeni istarski intelektualac bio je nasljednik preporodnih ideja. Nakon talijanske okupacije, emigrirao je u Kraljevinu SHS gdje je, zajedno s istarskim intelektualcima poput Mate Balote, Tone Peruška, Ive Mihovilovića i drugih, nastavio kulturni i politički rad u egzilu. Nakon rata, vratio se u Istru i bio ravnatelj gimnazija u Pazinu i Puli.
Njegovo stvaralaštvo danas gotovo da poznaju samo znalci, ali nedavno ga je iz zaborava izvukao Boris Domagoj Biletić u Istarskom biografskom leksikonu. Radislav Bandin 2003. godine skupio je njegove pjesme u zbirku znakovita naslova: "Tone Smoljanac – Prikodražan: Život u vrtlogu političkih zbivanja".
U vremenu kada svjedočimo novim zločinima, vrijedi se prisjetiti i riječi iz prošlosti. Jer Istra, kao regija koja je osjetila okupaciju, prisilu i šutnju, ima moralnu obvezu ne šutjeti kada nepravda pogađa druge. Bilo u Africi, bilo u Palestini – bilo gdje gdje nedužni stradaju, a moćni ubijaju..
Pjesmu, posvećenu davnom zajedništvu u antifašizmu istarskog i etiopskog naroda, pronašao sam tražeći izvore za svoj davni diplomski rad. Stihovi glase ovako:
Abesinci, hrabri sinci
su napadnuti bili,
su he fašisti robili,
ubijali i palili,
su soju zemlju ljubili, živote darivali.
Meni he je milo bilo,
san pensa na soj kraj,
na moj mili zavičaj!
U srcu san se i ja borija s njima za slobodu,
ča san drugo stija?
Da san više moga
bih he još pomoga.
Su srcu dragi postali
takovi su ostali.
Neka žive Abesinci, junačke zemlje sinci!