Zaboravljena povijest parobrodarske kompanije 'Ungaro-Croata'
Godina je 1905. i u vodiču s osnovnim podacima za posjetitelje tadašnje Pule navodi se red plovidbe za i iz luke. Parobrodi tvrtke zanimljivog imena Ungaro-Croata plove ponedjeljkom za i iz Rijeke, srijedom za i iz Opatije, četvrtkom za i iz Opatije i Rijeke, petkom i subotom za i iz Rijeke te nedjeljom za Trst. Parobrodi te tvrtke bili su izdaleka prepoznatljivi po bijeloj šestokrakoj zvijezdi na crvenoj podlozi, koja se nalazila na dimnjaku.
Parobrodarska tvrtka, čiji talijanski naziv doslovno znači (u pridjevnom obliku) „Ugarsko-hrvatska“, imala je sjedište u Rijeci i osnovana je 1891. spajanjem brodarskih poduzeća Parobrodarstvo Krajač i drugovi iz Senja i M. Šverljuga i drugovi iz Rijeke. O zaboravljenoj povijesti te tvrtke, čiji su parobrodi povezivali luke Istre s ostatkom tadašnje Austro-Ugarske monarhije (ali i šire), piše austrijski povjesničar pomorstva Fritz Marschner.
Budući da je od 1868. Rijeka bila corpus separatum ugarskog dijela Monarhije, mnogi su događaji – pa tako i osnivanje zasebne obalne brodarske kompanije – bili rezultat političke volje Mađara, čija je vlada tvrtku i novčano subvencionirala. Tada je novonastala tvrtka raspolagala s 11 parobroda, a dio linija prema južnom Jadranu (Metković, Dubrovnik i Kotor) preuzet je od tršćanske kompanije Österreichischer Lloyd.
Ungaro-Croata se širila kupnjom novih brodova, uglavnom izgrađenih u tršćanskom brodogradilištu, a 1901. znatno je proširila flotu preuzimanjem riječke tvrtke Leopold Schwarz, koja je do tada održavala linije s talijanskim lukama Venecijom, Ravennom i Anconom. U to vrijeme vidljiv je utjecaj mađarske ingerencije nad tvrtkom, očit kroz sve veću, uvjetno rečeno, „prevlast“ mađarskih naziva brodova u odnosu na hrvatske.
Krajem 1905. flota je brojala 32 broda, čime je Ungaro-Croata bila treća najveća trgovačka flota Monarhije, iza Österreichischer Lloyda (69 brodova) i Adrije (33 broda). Novi austrijski pomorski zakon iz 1907. ubrzo je potaknuo donošenje sličnog zakona u Ugarskoj, kojim su obalne brodarske tvrtke oslobođene poreza na 15 godina. Osim izravnih subvencija, uvedene su i premije po preplovljenim miljama, na koje su svi imali pravo. Ungaro-Croata je najviše profitirala – pred Prvi svjetski rat godišnje je primala gotovo 3 milijuna kruna, uz obvezu proširenja flote na 45 brodova.
Godine 1907. i 1908. naručeno je osam novih brodova: veći obalni brodovi, poput Pozsonya, građeni su u Kielu, Tihany, Lika i Novi u Trstu, dok su kod Martinolića u Malom Lošinju izrađeni brzi parobrodi Maros i Vértes, te mali obalni brod Szamos. Brod Hungaria, jedan od prvih brzih brodova, prodan je u inozemstvo. Do kraja 1910. flota je brojala 41 brod.
Brodovi Ungaro-Croate sudjelovali su u nekoliko pomorskih nesreća prije Prvog svjetskog rata, no bez ljudskih žrtava. Primjerice, 28. travnja 1909. parobrod Salona, na putu iz Venecije prema Rijeci, sudario se kod Pule s talijanskim jedrenjakom Santa Croce iz Torre del Greco (Napulj), koji je prevozio sumpor. Jedrenjak je potonuo nakon četiri sata, ali je posada spašena. Salona je pretrpjela štetu u visini od 5.000 kruna.
Početkom rata turizam je potpuno zaustavljen, međunarodne linije ukinute, a mnogi brodovi povučeni iz prometa i usidreni. Za razliku od drugih brodara, Ungaro-Croata nije izgubila nijedan brod zbog zapljene u inozemstvu – svi su se uspjeli vratiti prije izbijanja sukoba. Međutim, mnoge su brodove unajmili ili zaplijenili Austro-Ugarska mornarica i vojska. Oko osam manjih obalnih parobroda služilo je kao pomoćni brodovi ratne mornarice.
Pet parobroda te tvrtke izgubljeno je u ratnim operacijama na Jadranu: Kupa, Pozsony, Zagreb, Tihany i Valona. Dana 14. siječnja 1917. stariji brzi parobrod Zagreb torpedirala je francuska podmornica Archimède kod rta Planka u srednjoj Dalmaciji; brod je potonuo s 24 poginula člana posade.
Nakon rata, tvrtka je preseljena na Sušak, iz koje se kasnije razvila Jadranska plovidba d.d.