Zanimljiva povijest dijela Pule kojeg svi zovemo Italunion
Prošlog ljeta objavio sam na YouTubeu video pod nazivom "Crna rupa u Šijani", u kojem sam želio ukazati na specifičnu urbanističku nedorečenost oko Trga 1. istarske brigade, prisutnu još od demilitarizacije tog područja početkom 1990-ih.
Pula, naime, ne samo da nije ponovno prisvojila bivše vojne zone u okolici grada, već ni one unutar njegovih granica. Ipak, treba naglasiti da je taj prostor s vremenom razvio svoj poseban duh, ponajviše zahvaljujući dugogodišnjem djelovanju pivnice "Birra" i marketa "Dimeglio".
Kompleks zgrada na površini od 3,32 hektara, koji i danas nazivamo "Italunion", podignut je za vrijeme Austro-Ugarske do 1905. godine, s namjenom skladištenja namirnica za potrebe velike vojne posade u tadašnjoj glavnoj ratnoj luci Monarhije (k.u.k. Proviant-Magazin). Gradnju je izvelo građevinsko poduzeće inženjera Jakoba Ludwiga Münza.
Prema navodima Attilija Krizmanića, u kompleksu su se nalazile zgrada administracije, pekara za kruh i dvopek, skladišta žita i brašna, skladište gotovog kruha i dvopeka, rashladni prostori te prostori za soljenje mesa i ribe. Sama veličina kompleksa svjedoči o rastućem vojnom značaju Pule tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća. Bio je povezan sa željezničkom infrastrukturom: industrijski kolosijek iz arsenala odvajao se kod razine veslačkog kluba, prelazio Trg na mostu i vodio iza dviju najvećih zgrada kompleksa, koje postoje i danas.
Ovaj industrijski kolosijek više nije bio vidljiv na kartama Pule iz razdoblja Italije, a potpuno je nestao uklanjanjem tramvajske pruge 1934. godine. Tramvajska linija br. 3 imala je stajalište ispred tadašnje upravne zgrade skladišnog kompleksa, koja danas služi kao upravna zgrada tvrtke Herculanea. Tramvaj je prometovao današnjom Ulicom 43. istarske divizije, koja se za Austro-Ugarske zvala Via Siana, a u doba Italije Via XX Settembre.
Nakon 1919., talijanske vlasti kompleks pretvaraju u vojarnu pod nazivom "Fabio Filzi", u koju je stacionirana 5. pukovnija poljskog topništva (Quinto Reggimento di Artiglieria Campale). Odatle potječe i lokalni naziv za to područje — "Kvinta".
Nakon Drugog svjetskog rata, u sklopu Jugoslavije, dio kompleksa služio je kao Mornarička dočasnička škola, preteča kasnijeg Mornaričkog nastavnog centra u vojarni "Karlo Rojc". Kasnije, vojarna u Šijani nosi naziv "Vladimir Gortan". Danas su jedini dostupni izvori o JNA vojarnama u Puli postovi na internetskim forumima, gdje bivši ročnici iz čitave tadašnje države dijele svoja sjećanja. Tako, na jednom forumu, piše nekadašnji ročnik Dragan Ilić-Malaga, koji navodi:
"Služio sam vojni rok u Puli, kasarna Vladimir Gortan, od 19. XII. 1985. do 07. XI. 1986. godine. LAD PVO – VP 2581/49 Pula. Bili smo smješteni u drugoj zgradi do autoparka, na prvom spratu: moja prva baterija 20/3, zatim druga baterija Prage 30/2, i na kraju III baterija 20/3. Komandni vod bio je na sljedećem spratu. Komandant diviziona LAD PVO bio je major Kraguljac — sada, po pričama kolega iz klase koji su bili na vojnoj vježbi u Novom Sadu, živi u Novom Sadu. Na II. i III. spratu nalazila se MAD raketna baterija; samohodna haubička, kap. Vlahović; haubičke baterije. Ne sjećam se tko je komandovao komandnim vodom, ali u njemu je bio zastavnik Milenković, kojeg smo zvali Ludi Milence. Kad on komanduje na pisti ili obuci, čuje ga cijela kasarna, uključujući i starešine. U drugoj zgradi nalazila se inženjerija i četa tehničkog održavanja. Komandant kasarne bio je major Momčilo Ćirović — autoritativan i strog, ali korektan prema običnoj vojsci. Tu su bili i major Barać, kap. Krivčević (za kojeg su starešine pričale da mu je kći izgledala kao seks-bomba) i zastavnik Zdravković. Komandant brigade bio je potpukovnik Ratomir Borojević, a komanda se nalazila u kasarni Širola. Bojevo gađanje iz pešadijskog naoružanja bilo je na Banjolama, a PVO gađanje 1986. za cijelu V. armijsku oblast bilo je na Rtu Kamenjak."