Vinska povijest Bujštine – istarske Toscane
Nedavno mi je u ruke došla knjiga "L'agricoltura del Buiese. L'età veneziana e le trasformazioni ottocentesche" ("Poljoprivreda Bujštine. Mletačko razdoblje i promjene u 19. stoljeću"), autora povjesničara Denisa Visintina. Knjigu je izdalo Društvo za povijesna i geografska istraživanja iz Pirana. Obiluje podacima o svim poljoprivrednim dobrima i proizvodima Bujštine, no za potrebe ovog članka zadržat ćemo se na vinovoj lozi.
Proizvodnja vina u sjevernoj Istri seže još u doba antike, u rimsko razdoblje. Tijekom srednjeg vijeka, vlasti Mletačke Republike bile su svjesne ekonomske važnosti vina. Tako je 1281. godine Veliko vijeće u Veneciji naredilo koparskom podestatu da se vino smije izvoziti isključivo u Grado ili Veneciju. Primjerice, muškat se stoljećima proizvodio tako da se grožđe sušilo nekoliko dana na stolu ili na sijenu, zatim bi se tiještilo, a mošt ostavljao da vrije, prekriven stabljikama, dan i pol. Vino je tako dobivalo karakterističan miris i okus muškata. U Bujama je, primjerice, jedna od svakih dvanaest bačvi bila baš muškat. Godine 1805. austrijski vinski stručnjaci smatrali su da bi kvaliteta muškata mogla biti dodatno poboljšana "uz pomoć germanske radišnosti".
Kako piše Visintin, vino se uglavnom proizvodilo za lokalne potrebe, s naglaskom na kvantitetu više nego na kvalitetu. U 16. stoljeću proizvodilo se oko 3.500 hektolitara godišnje. Ipak, vino je ostalo važno trgovačko dobro, a postoje zapisi o skupinama Kranjaca koje su dolazile kupovati vino na području Bujštine i odvozile ga do Ljubljane. Cijenila su se crna i bijela vina iz Umaga te bijela vina iz Buja. Zanimljiv je i podatak da je austrijska carska obitelj nabavljala vino s tržnica u Trstu i Kopru.
Godine 1852. vinovu lozu u Istri, Venetu i Furlaniji pogodilo je gljivično oboljenje. Područje Bujštine bilo je najteže pogođeno u Istri, što je izazvalo paniku među stanovništvom jer se radilo o djelatnosti koja je donosila najviše prihoda. Tijekom 1880-ih pojavila se infektivna bakterijska bolest peronospora, a potom i filoksera – lisna uš koja specifično napada vinovu lozu. Lokalno stanovništvo prebrodilo je te pošasti, dijelom zahvaljujući uvozu sjevernoameričkih loza koje su bile otporne na te bolesti.
Industrijska i prometna modernizacija znatno je utjecala na razvoj vinarstva u sjevernoj Istri. Od 1902. bujštinska su vina postala još dostupnija priobalnim mjestima zahvaljujući izgradnji uskotračne pruge Poreč–Trst, poznatije kao Parenzana.
Još jedan čimbenik u razvoju vinske kulture bilo je osnivanje društava i zadruga vinskih kantina, koje su poboljšale tržišni položaj proizvoda te omogućile njegov plasman na domaće, pa i međunarodne izložbe. Buje su tako 1905. godine dobile svoju zadružnu kantinu (Cantina sociale cooperativa di Buie d'Istria). Već 1907. uveden je Zakon protiv umjetnih vina koji je regulirao upotrebu aditiva i kemijskih razrjeđivača u proizvodnji vina. Velik korak u popularizaciji istarskih vina dogodio se 1910. na Prvoj provincijskoj izložbi u Kopru.
Denis Visintin svoju priču o vinu Bujštine zaključuje riječima: „Na našem poluotoku vino je još i danas simbol prijateljstva, mira, međusobnog uvažavanja, časti, srdačnosti i gostoprimstva.“