Foto Tajne starih pulskih fasada: Hoće li starenje zauvijek uzeti secesijsko bogatstvo?
Pulske fasade su vječna tema. Veliki dio starih fasada iz austrougarskog perioda predugo stoji u oronulom stanju, a u nekim slučajevima opasnost su za prolaznike. 'Dolce vita' – projekt obnove pulskih fasada - dobar je i koristan. Neka mišljenja kažu da taj projekt ide svojim normalnim tempom – neki da bi mogao biti puno brži i efikasniji. Tko će znati što je, u ovome slučaju, prava istina?
S druge strane, poštuje li obnova izvornu ornamentiku na fasadama?
Danas ćemo se pozabaviti upravo njima – ukrasima na starim puslkim fasadama, i to na manjim, manje poznatim kućama. Inspiracija za ovo pitanje, osim svakodnevnim šetnjama po gradu, proizlazi iz projekta kojeg pulska umjetnica i profesorica Roberta Weissman Nagy radi s učenicima Gimnazije Pula i Industrijsko-obrtničke škole Pula. Naime, priprema se instalacija koja će interpretirati ova umjetnička djela iz prošlosti.
O pulskim austrougarskim fasadama saznajemo iz istraživanja povjesničarke umjetnosti Milice Đilas. „Na početku 20. stoljeća ustaljeni tradicionalni oblikovni repertoar obogaćuje se raznorodnijim i raznolikijim oblicima povijesnih stilova ali i novim secesijskim vokabularom. Pulska višestambena arhitektura ulazi u svoju fazu kasnog historicizma i prijelaznog stila (…) Novi secesijski repertoar oblika puno se brže preuzima i širi u opremi kuća“, ističe Đilas.
„Štukature“ i, konačno, secesijske dekoracije na pročeljima izvedene su žbukom, plošno, bez uporabe skupih materijala. Standardni su motivi bili geometrijski i floralni (cvjetni) oblici. Pogledajmo nekoliko primjera:
Dvokatnica Antonia Lenuzze za Luigija Valdemarina u Teslinoj 30. „Dekoracija odstupa od projektirane i predstavlja kombinaciju pojednostavljenih novih (elementi Libertyja?) i povijesnih dekorativnih elemenata (…). Miješanje i povezivanje stilski raznorodnih oblika, novih secesijskih i onih preuzetih iz povijesnih stilova, uobičajeno je tijekom prvog desetljeća dvadesetog stoljeća“, piše povjesničarka umjetnosti. Također, iznad ulaza vidljiv je monogram „LV“ uz dva cvijeta i školjku.
Jednokatnica nepoznatog izvođača u Faverijskoj 29 prikazuje lijepe cvjetne motive i motive stabala. Ova kuća bila je na samom obodu urbanog prostora. Na drugom kraju grada, također na periferiji, stoji i detaljno ukrašena kuća Josefa Heiningera u Vitezićevoj 40. Ponešto skrivena kuća Ferdinanda Geyera u Ujevićevoj 2 krije monogram „FG“ iznad ulaznih vratiju.
Podaci iz početka 20. stoljeća otkrivaju imena osoba uključenih o u ove radove. Majstori kamenoklesari (scalpellini) bili su Butti Gustavo, Dorigo Domenico, Endrigo Eugenio, Jess Luigi, Destefani, Domenico Madriz Vittorio i Uccetta Augusto. Kao voditelji zidarskih poslova (maestri muratori) spominju se Valdemarin, Luigi, Fabris Giovanni, Lenuzza Antonio, Lenuzza Giovanni i Pizzul Domenico. Među građevinskim tehničarima tu su Borri Adolfo, Brass, Guido, Galassi Luigi, ponovno Lenuzza Antonio, Nachich Spiridione, Polla Enrico, Rossi Giovanni, Fröhlich Gregor, Geyer Ferdinand, Malusá Domenico, Meyer A., Piazza, Elia, Turina, Paolo i nešto poznatiji Volpi Virgilio.
Ovi ukrasi trajno su svjedočanstvo jednoga grada iz prošlosti i bogatog repertoara stručnjaka koji je u taj grad radi posla dolazio, u njemu radio, ili iz njega zauvijek nestajao.
