Zašto je Umag prije gotovo 500 godina bio na lošem glasu i kako ga je Venecija nastojala održati na životu
Godine 1540. geograf Pietro Coppo u knjižici Del sito de L'istria dao je sljedeći opis Umaga i njegova područja:
„Od Savudrije do Umaga ima pet i pol milja, a na tom se prostoru nalazi utvrda ili malo naselje zvano Sipar, uz more, udaljeno tri milje od Umaga. Umag nema nikakvih starina; izgrađen je na hridi koja je gotovo sa svih strana okružena morem. Pred rtom Umaga, nedaleko od kopna, nalaze se podmorske pličine.
Područje je gotovo potpuno ravno i po prirodi plodno, bogato šumskim drvećem i pogodnim za uzgoj žitarica ako se dobro obrađuje, po čemu je zemlja i dobila ime. Unutar pličina nalazi se sidrište za veće brodove, a za manje brodove postoji manji mol uz samu obalu.
Zrak ondje nije osobito zdrav; njegova loša reputacija počinje kod rta Savudrije i proteže se duž čitave obale sve do Raše. Pojedina su mjesta više ili manje nezdrava, ovisno o njihovim obilježjima i položaju. To je posljedica triju štetnih vjetrova – juga (sirocco), oštra (ostro) i garbina (garbin) – koji udaraju cijelu ovu obalu.
Budući da je obala kamenita i puna udubina, na njoj se zadržavaju i morska voda i kišnica te se one kvare i trunu. Pare koje sunčeve zrake podižu uvis, a zatim ih navedeni štetni vjetrovi raznose, onečišćuju zrak. Zato mjesta koja se nalaze na nešto većoj nadmorskoj visini nisu toliko loša ni podložna bolestima.”
Na Coppovo pisanje, priču o novovjekovnom Umagu, temeljem oskudnih arhivskih izvora, dalje gradi suvremeni povjesničar Rino Cigui.
Kako ističe Cigui, iako je Umag u ranijim stoljećima doživio gospodarski i demografski procvat, kasnije, od 16. stoljeća, je postao poznat kao nezdravo područje, što je ozbiljno ograničilo njegov daljnji razvoj. Loše higijenske i zdravstvene prilike usporavale su rast stanovništva, a time i gospodarski napredak. Sličnu priču ispričali smo o Puli u jednom našem prethodnom članku.
Kako bi spriječila gospodarski kolaps, Mletačka Republika provodila je sustavnu kolonizaciju. Doseljavala je stanovništvo s Balkana i iz drugih krajeva kako bi ponovno naselila opustjela sela i obnovila poljoprivrednu proizvodnju. Taj je proces trajao gotovo stoljeće i pol. Iako je ublažio posljedice ratova i epidemija, istodobno je trajno promijenio etnički sastav područja.
Naime, Mletački je Senat 13. svibnja 1539. godine donio odluku prema kojoj: „Budući da se pod okrilje i odanost našoj državi vratilo dvije tisuće morlačkih (Morlacchi) kućanstava, koja su prije živjela pod vlašću Turaka, a sada žele nastaniti naša mjesta u Istri (...), neka ne budu obvezna plaćati nikakav porez za pašnjake; neka mogu izvan gradova i utvrda graditi nastambe (kolibe) kako bi se lakše bavili stočarstvom i poljoprivredom te neka tijekom dvije godine budu oslobođeni obveza prijevoza tereta i drugih nameta koji se inače nameću našim podanicima.”
Morlaci spomenuti u toj odluci nisu predstavljali jasno određenu etničku skupinu, nego su zapravo bili mješavina vlaškog i slavenskog stanovništva koje je živjelo u planinskim područjima Bosne. Pod pritiskom napredovanja Osmanskog Carstva to se stanovništvo preselilo prema dalmatinskom području. U to se vrijeme izraz „Morlaci” općenito koristio za označavanje stočara koji su dolazili s područja uz osmansku granicu.
„Morlaci“ su dobili problematičan renome, a engleski pisac H. G. Wells uzeo je njihov naziv i preobličio u „Morlocks“, i time imenovao ljudoždere-podzemne stanovnike u svojoj viziji daleke budućnosti opisane u romanu „The Time Machine“. Ljudi slične provenijencije u isto vrijeme naselili su i Puljštinu, o čemu smo već pisali.
Najvažniju ulogu za ikakav opstanak grada Umaga imalo je njegovo pristanište. Smješten u prirodnoj uvali, bio je dovoljno prostran i zaštićen od vjetrova. Predstavljao je središte trgovine cijelog područja, a zbog položaja nasuprot Veneciji bio je važna postaja na plovidbenim rutama prema Kvarneru i Dalmaciji. Brojni suvremenici opisivali su ga kao kvalitetnu i sigurnu luku u kojoj je tijekom zime često boravio velik broj brodova.
Za manje brodove postojao je mol koji se povremeno obnavljao uz financijsku pomoć Venecije. U luci su se nalazile posebne drvene konstrukcije za vezivanje brodova koje je trebalo redovito mijenjati. Važnu ulogu imao je i svjetionik koji je označavao ulaz u luku. Mletačke su vlasti više puta upozoravale da bi njegovo propadanje (il Farro di quel Porto è cadente) moglo ugroziti sigurnost plovidbe i smanjiti trgovinu, što bi dodatno potaknulo iseljavanje stanovništva.
Umaško područje bilo je pretežno ravničarsko, plodno i bogato šumama. Proizvodili su se žitarice, vino i maslinovo ulje, a razvijeni su bili i stočarstvo te ribarstvo. Vino je bilo osobito cijenjeno, a tijekom 17. stoljeća proširio se i uzgoj maslina, koji je dotad bio manje zastupljen.
Šume su predstavljale jedan od najvažnijih prirodnih resursa. Osim što su lokalnom stanovništvu osiguravale ogrjev, bile su važan izvor građevnog drva za Mletačku Republiku. Venecija je razvila složen sustav upravljanja šumama koji je uključivao zaštitu od požara, ograničenje sječe i plansko obnavljanje šumskih površina.
Od 16. stoljeća sastavljani su detaljni katastri šuma koji su omogućavali procjenu njihovih dimenzija i gospodarske vrijednosti. Na području Umaga postojalo je više velikih općinskih šuma, ali i manjih privatnih posjeda. Organizirane sječe drva zahtijevale su velik broj ljudi, kola i zaprežnih životinja. Drvo se prevozilo do obalnih ukrcajnih mjesta odakle je brodovima slano u Veneciju.