'U Gmündu smo dosta slabega provale', ili kako je Austro-Ugarska sa svjetske scene otišla uz zločin nad istarskim stanovništvom

Prošli tjedan dogodio mi se čaroban slučaj sinkroniciteta. Dok je učenica Gimnazije Pula pred razredom prezentirala temu "Evakuacija južne Istre u Prvom svjetskom ratu", na moj je e-mail stigla poruka. Javila se gospođa Ester Carloni, porijeklom Puljanka s adresom u Italiji. Poslala mi je fotografiju unutrašnjosti starog obiteljskog drvenog kovčega – kasuna. Taj komad namještaja, nijemi svjedok obiteljske kalvarije, nekada je pripadao njezinoj pranoni Ivani i noni Eufemiji (Femiji) Peruško iz sela Peruški.

Unutar tog kasuna ostao je sačuvan natpis. Vidljiv rukopis osnovnoškolske učenice djelo je četrnaestogodišnje Femije Peruško, koja je 12. kolovoza 1916. zapisala:

"U Ungariji smo bile 3 miseca... u Leibnitzu smo bile 1 1/2 (jedan i pol). K. K. Barackenlager, baraka 45. Stiria Staiermark. U Gmünd smo bile 5 miseci. K.u.K. Barakenlager Gmünd baraka 58 Nieder Ost (Donja Aust). U Gmündu smo dosta slabega provale."

Ta rečenica – "u Gmündu smo dosta slabega provale" – sažima svu patnju, strah i nepravdu nanesenu tisućama istarskih civila. I, zaslužuje zasebnu temu. Djevojčica i njezina majka bile su tek kap u moru žrtava prisilnog iseljavanja stanovništva južne Istre, odnosno zone Pomorske utvrde i glavne ratne luke Monarhije, Pule, tijekom ratnih godina 1914. – 1918.

O tim događajima najrecentnije su knjige Davora Mandića, "Istra u vihoru velikog rata", Andreja Badera, "Zaboravljeni egzodus", te moje malenkosti i Josipa Vretenara, "Dani u Wagni".

Evakuacija južne Istre

Povjesničari se slažu kako se evakuacija civilnoga stanovništva Istre provodila zbog složenih vojnih, sigurnosnih i gospodarskih razloga. Broj vojnika u Puli stalno je rastao od početka rata do ključne prijelomnice, ulaska Italije u sukob u svibnju 1915. godine protiv Austro-Ugarske. Čvrsti objekti, stanovi i kuće u gradu i okolici bili su potrebni za smještaj vojske i skladištenje hrane. Stočni fond i prijevozna sredstva seljaka oduzeti su kako bi poslužili za gradnju fortifikacijskih objekata na drugoj liniji obrane.

Službeni Beč tvrdio je da se planiranjem udaljavanja stanovništva koje nije sposobno za borbu osigurava učinkovita obrana i smanjuje broj civilnih žrtava, pogotovo jer je prva linija obrane bila postavljena na potezu Opatija – Postojna. Prema procjenama plan je bio rigorozan: iz Pule je, od nešto više od 30 tisuća stanovnika, trebalo iseliti čak 26.564 osobe. S prostora južno od linije Barbariga – Vodnjan – Valtura (uključujući i ta mjesta) trebalo je iseliti još 27 tisuća ljudi, a sjeverno od te linije dodatnih osam tisuća osoba. Ukupno je svoje domove moralo napustiti više od 60 tisuća ljudi.

Međutim, dublja analiza otkriva zlokobniju stranu ove operacije. Primjerice, talijanski stanovnici bili su internirani kao potencijalno politički nepodobne osobe, a seosko hrvatsko stanovništvo internirano je kako bi njihova imanja bila predana vojsci na korištenje.

Proces iseljavanja bio je birokratski hladan i neumoljiv. Obitelji su obaviještene da će sat polaska saznati od državnih službenika, putem pošte, brzojavom ili preko teklića, i to svega 24 sata prije ukrcaja. Sva osobna prtljaga morala je biti označena crvenom ceduljom i predana na polaznoj stanici.

Željezničke postaje postale su mjesta razdvajanja s domovinom i ukrcavanja čitavih obitelji u teretne vagone. Grad Vodnjan bio je polazna postaja za stanovnike katastarskih općina Filipana, Kavran, Krnica, Marčana i Rakalj. Ostali nesretnici ukrcavali su se, prema mjestu stanovanja, na postajama Rovinj, Rovinjsko Selo, Kanfanar, Čabrunići, Smoljanci i Svetvinčenat.

Svi su oni najprije upućivani u Wagnu (pokraj Leibnitza). Tamo su, temeljem unaprijed pripremljenih popisa, predavani posebnom "Izvidnom povjerenstvu" koje ih je razvrstavalo po narodnosti, zavičajnoj i obiteljskoj pripadnosti, usmjeravajući ih na daljnja odredišta. Bogatiji su mogli sami platiti najamnine u unutrašnjosti, no za golemu većinu sirotinje koja nije imala sredstava, vlasti su izgradile posebne logore – Barackenlagere – u Brucku na Litvi, Wagni, Pottendorfu-Landeggu i Steinklammu i druge

Barackenlager Gmünd

Naše Ivana i Femija, nakon privremenog tranzita kroz daleku Mađarsku i logor Wagna (u narodu poznat kao Vanja), završile su u zloglasnome logoru Gmünd (u narodu poznat kao Kminat).

Smješten u neposrednoj blizini češke granice (u današnjoj pokrajini Donja Austrija), logor u Gmündu ostao je trajno upisan kao najbolnija, najkrvavija uspomena istarskih evakuiraca. U njemu su se našle obitelji iz doslovno svakog kutka južne Istre: od Pule i Rovinja, preko Vodnjana, Bala, Fažane, Medulina, Ližnjana, Marčane, Barbana, pa sve do malih sela poput Bokordića, Juršića, Šišana, Pomera, Premanture, Valture, Vinkurana i Škatara.

Gmünd je bio pravi, žicom ograđeni "grad baraka" s vlastitim ulicama, poljskim kuhinjama, i, što je najstrašnije, golemim grobljem. Već u listopadu 1915. godine tamo je bilo stisnuto nekoliko desetaka tisuća civila (po procjenama čak 61.000). Nedavni rat u Gazi podsjeća kako je smještaj velikog broja ljudi na malu kvadraturu, zapravo, ratni zločin.

Tu počinje administrativni i logistički slom koji je prerastao u humanitarnu katastrofu. Nezamislivo loši sanitarni uvjeti, prenapučenost, hladnoća i glad pretvorili su drvene barake u plodno tlo za epidemije. Najtragičnije i povijesno najkontroverznije pitanje Gmünda ostaje stravičan mortalitet ratnih bjegunaca, među kojima su ponajviše stradavala djeca. Ukupan broj preminulih nije poznat, ali se vrti oko nekoliko tisuća.

Od polovice listopada 1915. do početka siječnja 1916. godine u logoru je dnevno umiralo između 30 i 60 osoba. Crni vrhunac dosegnut je tijekom studenog 1915., kada je prosjek iznosio zastrašujućih 90 preminulih po danu, prvenstveno zbog epidemije tifusa. Osim tifusa, istarsko stanovništvo masovno su kosili skorbut, variola, rubeola, difterija, tuberkuloza, bronhitis, šarlah, sepsa, kolera i meningitis.

Kada danas, s distance od više od jednog stoljeća, pročitamo nevinu, gramatički nespretnu, ali duboko potresnu rečenicu četrnaestogodišnje Femije Peruško – "U Gmündu smo dosta slabega provale" – moramo je čitati s punom povijesnom odgovornošću. To "slabega" značilo je gledati neviđeno zlo, dok im domovina koju su smatrali svojom oduzima sve što imaju. Bio je to hladni, administrativni zločin kojim je Austro-Ugarska Monarhija, prije nego što će se i sama raspasti, nepovratno obilježila i zavila u crno čitavu južnu Istru.