Koju priču priča stakleni ostatak s ranokršćanskim simbolom pronađen u Istri?

Na slici je stakleni fragment, najvjerojatnije dno čaše ili boce. S obzirom na vidljivi simbol, ili žig, ovaj arheološki ostatak može se datirati u kasno 4. ili 5 stoljeće.

Simbol, poznat kao Kristov monogram ili „kristogram“, složenica je grčkih slova X (hi) i P (ro), te se često naziva i „hi-ro“. Ova dva slova označavaju grčke pojmove Krist ili Pomazanik (Hristos) ili dobro - korisno (hrestos). Ovaj simbol veže se za rano kršćanstvo na području Rimskog Carstva i pojavljuje se u doba cara Konstantina, u prvoj polovici 4. stoljeća, o čemu postoji i poznata legenda. Naime, rimski pisac Euzebije iz Cezareje piše da se taj simbol pojavio u viziji koju je Konstantin doživio prije bitke koja će ga učvrstiti na vlasti 312. godine, uz poruku „u tom ćeš znaku pobijediti“ (In hoc signo vinces). Konstantin će baš nakon toga proglasiti kršćanstvo ravnopravnim kultom u Rimskom Carstvu.

Ovaj stakleni fragment sa žigom „hi-ro“ simbola pronađen je tijekom arheoloških sondiranja na lokalitetu ostataka jedne antičke rimske uljare – proizvodnog kompleksa kakvi su u razdoblju Rimskog Carstva građeni za potrebe proizvodnje i izvoza maslinovog ulja. Ova uljara nalazila se u Uvali Marić (Porto Mariccio) južno od Barbarige.

Istraživanja su vođena 2008. godine pod egidom Hrvatskog restauratorskog zavoda, a o njima su Josip Višnjić, Luka Bekić i Ivica Pleština sastavili izvještaj koji možete pogledati na ovom linku koji, usput, nabraja i sve predmete koji su na ovom lokalitetu pronađeni.

Grupa studenata, jedan od kojih je bio i autor ovih redaka, bila je zaposlena tijekom tih specifičnih iskapanja na fizičkom dijelu iskapanja sondi, dugih rovova u tlu širokih 1,5 metara. U jednom trenutku arheolozi koji su odrađivali finiji posao nakon grubog kopanja krampom i lopatom veselo su uskliknuli. Iz iskopa su podigli zelenkasti prozirni predmet – to je bio ovaj stakleni fragment kojeg sam ranije spomenuo!

Fragment s ranokršćanskim simbolom govori o dugom funkcioniranju života na ovom lokalitetu. Malobrojni nalazi potvrđuju da je nalazište funkcioniralo već u razdoblju ranog Rimskog Carstva, ali većina nalaza datira između 4. i 6. stoljeća.

Slični dokazi o korištenju vila do 7. stoljeća poznati su i s drugih istarskih nalazišta, što upućuje na to da su rimski proizvodni kompleksi (rustične vile) u kasnoj antici služili i kao utočišta izbjeglicama, ali su neki bili i kontinuirano naseljeni. Kasnoantički slojevi potvrđuju i opise Istre kasnoantičkog rimskog pisca Flavija Kasiodora u 6. stoljeću kao bogatog i gusto naseljenog prostora. Istra je preživjela pad Zapadnog Rimskog Carstva.

U uvali Marić i široj okolici Barbarige život se osobito intenzivirao upravo u periodu od 4. do 6. stoljeća, no zbog prodora barbarskih naroda (Avara i Slavena) i nesigurnosti života obalni je lokalitet tijekom 6. stoljeća bio napušten, a stanovništvo se povuklo u sigurnija, utvrđena naselja. Taj se proces naziva kastrizacija.

Stanovnici uvale Marić prehranu su osiguravali vlastitom proizvodnjom i trgovinom, ponajviše sa sjevernom Afrikom, glavnim proizvodnim središtem toga doba, odakle su stizale prehrambene namirnice i luksuzno posuđe. Trgovačke veze potvrđene su i s Germanijom, Luzitanijom i Bliskim istokom, dok nalazi grubog posuđa, ribolova i stočarstva svjedoče o lokalnoj proizvodnji.

Nalazi također potvrđuju prisutnost kršćanskog kulta, što je očekivano s obzirom na to da kršćanstvo tijekom 4. stoljeća postaje ravnopravna, a krajem istog stoljeća i službena religija Carstva.

Na kraju, ja se osobno nadam da ću u nekakvom skorom istarskom muzejskom aranžmanu opet pogledati stakleni predmet koji me toliko dojmio u studentskim danima. Živi bili pa vidjeli.