Veliko, a možda i najveće okupljanje u Rojcu zbilo se 1918. godine
Fotografija prikazuje okupljeno mnoštvo, mornare i civile, okupljene na prostranom vježbalištu ispred zgrade Mašinske škole, danas poznatije kao Rojc. Riječ je o javnom skupu koji je održan dana 8. studenog 1918., kao komemoracija godišnjice Bitke na Bijeloj gori iz 1620., događaja kojeg Česi pamte kao početak habsburškoga terora nad njihovim narodom.
Kakve to sve veze ima s Pulom, pitate se. Pa, treba uroniti u komplicirani kontekst nastanka ove fotografije. Austro-Ugarska Monarhija prije malo više od tjedan dana raspala se, a u Puli je osnovana privremena vlast Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u nadi da će grad sa svom mornaricom pripasti novoj jugoslavenskoj državi.
Istovremeno, grupa mornaričkih časnika češke nacionalnosti vjernih novonastaloj čehoslovačkoj državi osnovala je svoj odbor - Ústřední pracovní výbor československý v Pulji. Cilj te organizacije bila je suradnja s lokalnim vlastima u Puli, uredan poredak među mornarima Čehoslovacima i organizacija njihovog povratka u domovinu. Proglašenje Čehoslovačke Republike i simbolički datum dali su povoda za pripremu ove svečanosti, ujedno i neki oblik pozdrava svom višegodišnjem domu, ratnoj luci Pula, prije polaska na vlakove.
Međutim, dana 5. studenoga, odnosno tri dana prije ove svečanosti, talijanske su trupe ušle u Pulu kao snage jedne pobjedničke članice Antante, ali i s dugoročnom namjerom priključenja Istre i Pule Italiji. Talijani su na Čehoslovake gledali kao na saveznike, ali i kao čimbenika koji će s ove šahovske ploče uskoro ionako zauvijek nestati.
Priložit ćemo opis događaja koji je objavljen u pulskim novinama, Hrvatskiom listu, za kojega je tada pisao i mladi Mijo Mirković – Mate Balota. List će, u oluji antihrvatskog i antislavenskog ozračja s novopridošlom talijanskom okupacijum, zauvijek prestati izlaziti samo nekoliko dana kasnije, kada više neće biti međunarodnih „svjedoka“ kao što su Čehoslovaci. Međutim, ovaj članak je još u nekakvnom lažnom optimističnom tonu. Također, pažnju plijeni jezik – srpski – kojim je taj list tih dana tiskan, što je zasebna tema u okviru savezništva s Kraljevinom Srbijom i straha od nadolazeće talijanske ekspanzije i šovinizma. Slijedi izvještaj o događaju 8. studenoga 1918. godine:
"Nikad Pula doživela nije takova slavlja, a bogzna hoće li joj biti sudjeno, da slično još kada doživi. Bila je to veličajna manifestacija bratske uzajamnosti Jugoslavena i Čeha, bio je to kao jedan pokušaj, da vidimo, koliko nas tu Jugoslavena ima, jer stari austrijski popisi pučanstva lažu.
Sav onaj veliki prostor pred strojarskom školom, prostrano bivše vežbalište rekruta, bilo je jučer puno. Čovek do čoveka usko stisnut stojao je na prostranom vežbalištu. Prvi dodjoše talijanski vojnici koji se u dva voda postaviše pred govorničku tribinu. Do njih svratao se rumunjski odeo, dok su Česi i Jugoslaveni imali doći zajedno.
Jugoslaveni i Česi svrstali su se pred Narodnim domom. Povorku je uz delotvorno sudelovanje braće Čeha priredio član jugoslavenskog mesnog odbora za agitaciju i organizaciju Josip Baselli. Povorka je stupala u ovom redu: Prva je išla sokolska konjica poljska u vojničkom odelu. Za njom je predvodio sam priredjivač povorke Baselli celu povorku. Prvi stupali su pod sokolskim barjakom u sokolskim odorama jugoslavenski puljski sokol — braća i sestre. Iza njih stupao je u dostojnom redu mesni odbor Narodnog veća. Za njima su išli odbor mornarskog veća i drugi naši odbori. Pod srpskim i hrvatskim barjakom sledila im je satnija bosanske pukovnije u fesovima, svi okićeni trobojnim vrpcama. Onda je stupala glazba jugoslavenske ratne mornarice, a iza nje poljska legija. Njoj je sledio rumunjski odeo mornara pod rumunjskom zastavom. Iza rumunja stupali su svrstani odeli sa brodova jugoslavenske mornarice pod oružjem. Ovima se priključivala češka pomorska i kopnena legija pod češkim barjacima. Mnoštvo mornara sa raznih brodova svi okićeni trobojnim jugoslavenskim vrpcama sledilo je iza toga. Nad njima se vijalo više jugoslavenskih trobojnica a pred njima nosie je momak lepu sliku svetskoga suca Wilsona s tezuljom vrhu njega, koja predstavlja jednakopravnost. Za mornarima redale su se naše gospodje i gospodjice, okićene trobojnim vrpcama, a nakon ovih pomešano ogromno mnoštvo jugoslavenskog naroda svih slojeva pod jugoslavenskim barjacima, srpskim, hrvatskim i slovenskim. Osobito se istaknulo jugoslavensko radništvo, koje je došlo da iskrena srca manifestuje svoju solidarnost s češkom braćom. Povorka je krenula uz igranje mornaričke glazbe, koja je svirala same narodne glazbotvore.
Prvi su redovi povorke bili kod mornaričkog kazina, dok su se zadnji redovi još uvek vijugali od Narodnog doma kraj pešadijske vojarne.
Na govorničkoj tribini vijale su se jugoslavenska i češka, a uz nju američka i talijanska zastava. Na tribini bijahu izaslanici jugoslavenskog i talijanskog mesnog odbora, časnici jugoslavenske mornarice sa svojim vrhovnim zapovednikom [Metodom] Kochom, koji je pri svom dolasku bio burno pozdravljen. Na tribinu došlo je takodjer zastupstvo časnika talijanske mornarice i vojske.
Govornici su se redali. U veličanstvenoj slozi i skladu, svako u svom materinskom jeziku, manifestovali su jučer svi svoje oslobodjenje ispod tudjeg jarma i uskrsnuće na novi život.
Glazba je svirala češku, jugoslavensku, talijansku i englesku himnu. Kod svake su se glave otkrile i talijansko je vojništvo i talijanski časnici kao i sve zastave odavale našim himnama poštu.
Živio! Evviva! At-žije!
To su bili povici, kojima se pozdravljalo mlado sunce, što nam izlazi."